Prolegomena za jednu anatomiju prijevoda

A) Zima. Ni hladno ni ne-hladno. Westminster Abbey. Unutrašnjost. U polumraku titraju voštanice. Nečujno se cijedi vosak. Obrisi figura lelujaju po zidovima. Čas veći, čas manji. Pogdjekoji potajni fleš fotoaparata (Japanci). U dubini katedrale visoki, gotovo asketski lik dugokosa mladića, jamačno tuđinca, u Poet’s Corneru, očevidno u nekom ekstatičnom stanju, gleda u nadgrobnu ploču na popločanom podu na kojoj piše: „THOMAS STEARNS ELIOT O. M. BORN 26 SEPTEMBER 1888 DIED 4 JANUARY 1965“ i na njoj nešto niže niže „the communication of the dead is tongued with fire beyond the language of the living“. U vrhu ruža i plameni jezici oko nje. Kroz glavu prostruji stih „And the fire and the rose are one“. Heraklit iz Four Quartets? Obred vatre ili mitološko uskrsnuće Boga Sunca... Tajna?

B) Oxford Street, knjižare. Penguin, Faber and Faber, Norton, Longman, The Translations of Ezra Pound (uvod za Cavalcantija od sama Pounda, a onda slijede nasumce, po sjećanju, A. Daniel, no-drame (poslije sam ih preveo, danas stoje u nekoj od ladica mojega radnog stola, Bertrand de Born, Rimbaud, Leopardi) itd., itd. Kupujem, pridodajem Taoist Tales (preveo, poslije prevedene na Brailleovo pismo), William Blake (Collected Poems), Walt Whitman (Collected Poems), T. S. Eliot (The Complete Poems and Plays), John Keats, Emily Dickinson, Dylan Thomas, Kabbalah itd. itd. ... na Zagrebačku zračnu luku prizemljio se (poslije šest mjeseci Londona) s koferom punim knjiga – carinska pretraga (duga kosa, ispijeno lice), uništiše mi Blakea (temeljito, otkidahu ga, list po list). Od tada, prošlo je više od 35 godina, gotovo četrdeset. Sve je to prijevod, od nevidljivog svijeta u vidljivi i od vidljivog, poslije preobraženja, u nevidljivi. Jezik, izostavljen, a viđen, prešućen, sada o(d)življen. Dat nekome drugom na uživanje.

C) Živim, čitam, pišem, prevodim, između toga znak jednakosti. Sve do dana današnjega. Svaki dan uobičajeni radni dan. Prije negoli se odlučim za sjedanje za radni stol živim onoliko koliko je potrebito s djelom. Nikada ni previše ni premalo. I tako danima, mjesecima, a onda, zasvrbe me prsti. Pravi trenutak? Ne, Još-Ne, Ništa, Sve, igra riječi, ili, možda, nije. Treba čekati. Čekati? Da. I onda se javi trenutak kad počinje čarolija. Sve je spremno za putovanje. Depersonalizirajući se, postajem neka vrst medija koji osluškuje riječi koje mu govore što i kako. Putujemo zajedno. Nema razmišljanja o stvari, treba biti sama stvar (po-sebi-i-za-sebe-i-za-druge). Sretna okolnost. Izdvojen, samoizgnanik (tako kažu), insulariziran, jasno nakon diskretna progona, da, „podigli su nevidljivi zid oko mene, neprimjetno“, kaže pjesnik. No tko da se na to obazire? Treba izgorjeti, potpunoma. Nije riječ o prevođenju. Riječ je o stvaranju novog djela, mojega, po uzoru na Kantovu maksimu (može i Novalisova). Ispijamo se uzajamno i prepoznajemo. Ne postoji mogućnost greške. Ipak, Por la minorěa, siempre! Ako netko kaže trebalo je ovako ili onako, odgovor je: Izvoli, tko ti smeta, evo ti knjiga ukoliko ju nemaš, pa sretno.

T.S. Elios

D) Poezija, proza, dramski tekstovi (u Eliotovu slučaju, poetske drame), panorame, antologije, prihvaćam svu odgovornost za svaki uradak, tko je radio na prevođenju, a istovremeno je i sam književnik (preciznije, pjesnik) znade o čemu je riječ. Ponavljam, živjeti s djelom, svojim ili tuđim, prije negoli se donese odluka da ga se stavi na papir, dakle vrijeme artikulacije, hajde pozovimo se na Hegela, dakle dužina puta, već prijeđena prije pisanja pa opet prijeđena tijekom pisanja, potvrditi da se može dva puta u istu zakoračiti rijeku, u nekim prigodama i tri, ukoliko se nije pronašla pravilna (manje ili više sretna podudarnost – sic!) u kojoj su svi rekli svoje, od gotovo neprimjetnih znakova interpunkcije do onog što bismo mogli nazvati živim tkivom koje se oblikuje iz onoga u čemu se i iz čega se u konačnici pojavljuje oblikovani tekst – riječ.

E) Prijevod nije moguć. Da. (Da bih čitao Li Poa ili Tu Fua u izvorniku, trebao bi mi još, barem, jedan život). Isto tako, prijevod i jest moguć (u prijevodu pjesama istih pjesnika proživio sam itekako njihovu poeziju. Opijao se njome. Gubi se mnogo toga (da, ako se ima u vidu kinesko pismo). I dobije se mnogo toga (jer bez prijevoda bio bih lišen iznimnoga pjesničkog užitka). Za onoga tko je pjesnički sofisticiran, ili recimo to preciznije, onoga tko ima uho/talent, dostatan je i prijevod i lako je shvatiti o čemu je riječ. No evo jednoga lakšeg primjera. Neki od pjesnika engleskoga govornog područja jednom su mi prigodom rekli da im se čini kako su njihovi tekstovi/stihovi, prevedeni na hrvatski jezik, u mojemu čitanju/prepjevu/prijevodu, po njihovu skromnu znanju mojega materinskog jezika čak i dobili jednu dimenziju više negoli u izvorniku. Istu sam stvar osjetio u Strugi, kad se moja pjesma pročitala na makedonskom jeziku. No, jednostavnije rečeno, najvažnije je prenijeti, prvenstveno, ritam iz stranog jezika (bilo da je riječ o stihu ili prozi) i prilagoditi ga materinskom, a da se pritom ne izgubi osobnost izvornika, a ako se u tome prepozna duh unutrašnjeg, trećeg oka (koji se manifestira kroz metaforičke slike), onda je jasno da je stvar pogođena. Cjepidlačiti na nekim detaljima i pogađati koliko anđela može stati na vrh igle može samo instrumentalizirani profesorsko /činovnički um koji ne razumije niti shvaća da riječ ima unutrašnju zakonitost po kojoj se sljubljuje s onom do sebe neovisno o vanjskom subesjedniku i kojemu je zaludu govoriti o uspjelosti prepjeva kad je bremenit ispraznom začudnošću (ne onom kreativnom) koju pokušava ispuniti efemernim tehniciranjem koje se ne miče dalje od gole ali točne (užasavam se od te točnosti) rečenične konstrukcije koja nastaje kao rezultat šupljoglavosti (ah, Rimbaude!) i narcisizma ili pak osobnog egzibicionizma kad je sve prevedeno/prepjevano točno, a rogobatno, iskljaštreno, suhoparno, bez soka, neprotočno... Radi čega? Radi osobne laži da bi se moglo i drugima servirati osobnu laž? (Zar nije u lažnom društvu i umjetnost / književnost lažna!?) No to je još i dobro. A što ako je riječ o onoj Erazmovoj kozmičkoj sili koja nije ni svjesna da je posrijedi ludost?

F) Slijedi new wave/new age, projective verse, Black Mountain, pa post ovi ili post oni ili, pak, post post ovi i oni – jesu li mi dalji, iako bi mi po svemu trebali biti bliži? Proza? Drama? Isto. Ali, kompozija na tragu free jazza traži svoje. Made in USA. (Sveta ironija!). Ide mi za rukom. Potvrđuje Ammiel Alcalay, profesor i pjesnik na Columbia University – New York. Kameleonska prijetvorba, veličanstvena igra, uozbiljena do bola. Skrušenost pred tekstom. Prepoznajem se u njemu. Savršenstvo energije pretočene u adekvatnu emociju, angažirana, probija novi put (doduše, rijetko). Opasnost – hiperprodukcija. Je li se model već istrošio prije negoli se imalo vremena živjeti s njime i u njemu. Nije problem u prevođenju već u čitanju. Poeziju će svi pisati – zvuči moguće. Na nekom drugom sam mjestu postavio dijagnozu. Da. Ali tko će je čitati? (podrazumijeva se upitnost prijevoda – ali ipak, ima sjajnih Pjesnika koji nisu tek „pjesnici“. Prevođenje živi.

G) A, onda, nagrade. Nagrade, za što? Za moralnu ne/odgovornost prema prevedenim autorima koji su poslužili za dobru zaradu izdavaču i svekolikoj menažeriji. Knjiga = roba. Tko ih komu dijeli, po kojemu to ključu otvaraju se brave. Matoš bi rekao od „poluinteligenata“ – poluinteligentima. Blaženo recikliranje. Bit će toaletnog papira. U slast!