Pisaća mašina u raljama talijanske kancone

Premijera predstave nastale prema romanu Dubravke Ugrešić u režiji i dramaturškoj obradi Nine Kleflin premijerno je izvedena u produkciji Glumačke družine Histrion 19. travnja. Izborom dramskoga predloška redateljica je pokazala kako zna prepoznati aktualnost teme, no nažalost, što se svega ostaloga tiče, rezultat je upitan. Naime, kako je isti roman poslužio i kao predložak istoimenom filmu Rajka Grlića s Vitomirom Lončar u glavnoj ulozi još 1984, publika će u pogledu predstave imati vrlo određenu i prilično visoku razinu očekivanja koju mnogi segmenti predstave neće biti kadri ispuniti. Ponajprije se to odnosi na očekivanje da predstava bude smiješna i zabavna te da sudbinu tridesetpetogodišnje daktilografkinje neispunjenih seksualnih i emotivnih potreba publika doživi kao blisku i aktualnu. I upravo u tom površnom shvaćanju aktualiteta leži većina problema predstave. Počevši od dramskoga predloška koji mehanički prenosi roman na scenu zadržavajući likove dviju naratorica (Pisaće i Šivaće mašine) uključivši i dadaistički intonirane stihove koje treba izgovarati u ritmu štepanja Šivaće mašine, što Dinki Vuković ponekad i uspijeva, dok joj u pojedinim, ponekad besmisenim stihovima, zadatosti uloge izmiču. I Tara Vuković kao Pisaća mašina imala je sličan problem, ali njezin tekst zapravo funkcionira tek kao didaskalija, dok bi zanimljivije bilo vidjeti kakav je komentar toga knjiškog lika.

Neskladan par: Štefica i Trokrilni

Podjela predstave napravljena je potpuno filmski te se čini da je redateljica u srednjoj generaciji glumaca tražila one čija bi vanjština barem načelno mogla podsjetiti na glumce Grlićeva filma, što pak i nije bilo najsretnije rješenje. Ako se načas vratimo dramaturškoj ritmizaciji tekstovnoga predloška, valja istaknuti kako se – osim rečenoga mehaničkog prenošenja romanesknog originala na scenu – u njemu na vidi nikakva aktualizacija. Štefica Cvek Nine Kleflin doima se kao izvučena iz ropotarnice književne povijesti i zapravo tek podsjeća kako se u životu osamljenih tajnica u proteklih gotovo trideset godina ništa nije promijenilo. Ali ta predstava, da bi bila uistinu aktualna, ne bi trebala govoriti o Šteficama onoga doba, nego o ženama danas, i to onima koje su kćeri Štefica s početka osamdesetih. One danas imaju trideset godina, zaposlene su i nemaju vremena tražiti partnere ili ih – baš kao i Štefica Cvek – nemaju gdje upoznati. I tu Nina Kleflin kao adaptatorica teksta zakazuje jer propušta pokazati današnju perspektivu tridesetpetgodišnje tajnice bez stalnoga partnera. A roman Ugrešićeve dao bi joj, samo da ga se odlučila dublje i smislenije pročitati, sasvim dovoljno građe.

Današnje Štefice ipak ne mogu biti toliko nesnalažljive ni zbunjene kao prije trideset godina. Dora Polić Vitez kao Štefica Cvek na tragu je te promjene jer ona je povremeno ipak sumnjičava prema savjetima prijateljica (sve ih, u nekoliko presvlaka i na vrlo sličan žustar način tumači Nela Kocsis) i frustrirana „stambenom zajednicom“ s tetom iz Bosanske Krupe (Branka Cvitković). Ostajući negdje na tragu svoje filmske Blagajnice, Dora Polić liku Štefice daje nepresušno strpljenje i pomalo komičnu želju da „zadovolji muškarca“ kakav god on jest u nadi da će upravo taj biti „onaj pravi“. A u galeriji muškaraca koju čine zbunjeni Šofer (Hrvoje Klobučar), Intelektualac (Sven Šestak), Trokrilni (Goran Navojec) i Mister Frndić (Alan Katić) jedino se Navojec nastojao odmaknuti od filmkoga predloška izvevši brzinsko skidanje striperskih hlača ispod kojih su zablistale svilene bokserice u bojama američke zastave. Bio je to jedini duhoviti trenutak predstave.

Potencijalnoj duhovitosti predstave na kraju je najviše smetao izbor glazbe (Robert Torre). Promjene prizora u predstavi, koje vješto prate i promjene scenografije (Miljenko Sekulić), pokrivene su talijanskim kanconama i šlagerima. U početku se to ne čini lošim, ali nakon pete skladbe publika više tu glazbu ne doživljava kao dio predstave, potencijalni komentar zbivanja na sceni ili pak način podcrtavanja karaktera i dramskih prizora. Najbolji kometar neadekvatnog izbora glazbe bio je onaj Branke Cvitković (Tetka) prilikom „odlaska u Bosansku Krupu“ jer kad tetka iz Bosanske Krupe zavapi „io vado“, jasno je da u priči o našoj Štefici Cvek možemo očekivati čak i glazbu španjolskih sapunica, ali ne talijansku kanconu. Sreća je zapravo jedino u tome što će Ugrešićkin roman biti aktualan i za deset ili dvadeset godina pa mu na kazališnim daskama valja poželjeti više sreće – idući put.