Petrine forme neizrecivosti

Mlada umjetnica Petra Kovačić svojim stvaralaštvom propituje njegov smisao, odnosno, u djelima materijalizira tajanstvenost stvaralaštva oblikujući je u likovnu stvarnost izraza. Kada nastojimo ovako sažeti osnovnu značajku novih Petrinih radova studijski postavljenih u istočnom dijelu Dioklecijanovih podruma, i taj ambijentalni kontekst iščitavamo kao njihovu gradbenu komponentu jer ih određuje mjerama, materijalom, kamenim plohama zidova, bojom, tamom i svjetlošću, atmosferom, povijesnom uslojenošću u duhu i svijesti, i u, rekli bismo, mentalnoj percepciji u svakodnevnici koja pulsira kroz tu specifičnu energiju proizvodeći vlastite vrijednosti prostora: likovne, simboličke i poetske, jednako fizičke i metafizičke.

Upravo je sve te vrijednosti prostora Petra Kovačić ugrađivala u svoje radove kao zadane (ili zatečene!) elemente ne asimilirajući ih u cijelosti, odnosno, u doslovnom citiranju.Već je njihovom suptilnom redukcijom, stišavanjem ili naglašavanjem pojedinih svojstava i obilježja, oblikovala prostor u semantički prozor svojega djela uspostavljajući intelektualni i duhovni odnos s njegovim vrijednostima ukomponiranim u koncepciju skulptura-instalacija rađenih i prema predlošku tog intrigantnog prostora. Iz postupka asimilacije prostora u vlastito djelo iščitavamo, između ostalog, i autoričin osobit interes za materijal kojim se koristi u radu.

Buđenje

Naime, iako je sam prostor materijal ugrađen u djelo, autorica je upravo izborom drugog materijala precizirala njihov odnos kao suptilni duhovni dijalog šifriran poetikom likovnoga jezika u tajanstvenu materiju. U tom nastojanju za otkrivanjem, odnosno spoznavanjem nepredvidivih trenutaka s kojima počinje proces stvaranja djela, snažnih i dubokih poticaja koji dolaze iz podsvjesnog i iracionalnog, iz iskonske čežnje za duhovnim kao bitnom odrednicom ljudskog postojanja Petra Kovačić najčešće poseže za, rekli bismo oksimoronski, nematerijalnim materijalom, a napose svjetlom, kako bismo što dublje prodrli u misterij stvaralaštva, u njegov proces, kao i duhovna stanja neizvjesnosti i dvojbe, slutnje i nesigurnosti tako duboko impostirana u stvarnosti svakog autentičnog umjetničkog djela. Stoga nimalo slučajno i naziva jedno djelo na ovoj izložbi Kretanje misli, kojim problematizira, kako sama kaže, “proces umjetničkog stvaranja“. U složenu problematiku koju otvara izložba Petre Kovačić zasijeca i Barbara Vujanović u tekstu predgovora svojim pitanjem pred djelima mlade umjetnice: “Apsorbira li zadatost materijala u određenom smislu početne ideje?“ U kojoj, dakle, mjeri upravo materijal oblikuje stanje duha koje, rekli bismo, traži svoje tijelo, materijalnu stvarnost postojanja kako bi izrazilo smisao svojega postojanja, ljudskog i stvaralačkog djelo/vanja. To su bitna pitanja koja prožimaju svaku skulpturu/ instalaciju mlade umjetnice dubokim dvojbama i slutnjama, kao i iskonskom čežnjom za stvaralačkim činom.