Nesretni brak angažmana i umjetnosti

Feđa Gavrilović

Sve tamo od Delacroixovih slika alžirskih harema, Byronovih lutanja Grčkom ili Verdijeve Aide koja je otvorila Sueski kanal mnogo je romantičnih putnika uživalo egzotiku istoka. Već u 19. stoljeću zapadna umjetnost i kultura stvorila je sebi predodžbu tih podneblja i njihovih stanovnika, koju je Edward Said nazvao orijentalizmom u eponimnoj knjizi iz 1978. Ta predodžba mješavina je (ponekad romantiziranih, ponekad negativnih) predrasuda i stereotipova koji prema autoru nisu nužno pogrešni, ali imaju svoju ulogu u sagledavanju civilizacije i moderne kulture kao nečega ekskluzivno zapadnog. Kada se nakon Drugoga svjetskog rata svijet podijelio, komunistički blok preuzeo je ulogu za zapad egzotičnog orijenta. Nakon sloma komunizma umjetnici zemalja istočnog bloka našli su se pred pustinjom slobodnoga tržišta u kojoj moraju prodati svoje radove po što većoj cijeni.

Dalibor Martinis, U-Pakt, 2006.

Šejla Kamerić, 30 godina poslije, 2006.

Pavel Braila, Snovi moga oca, 2009.

Tada je započelo nemilosrdno eksploatiranje ostavštine bivšega režima. Komunistički sustav i njegova svakodnevica imaju za suvremenoga zapadnog čovjeka istu onu egzotiku koju je Asanaginica imala za Goethea i, što je još važnije u svijetu tržišta iz kojeg se ne možemo izuzeti ni pobjeći (poput Radamesa i Aide u zatvorenoj ćeliji hrama na kraju već spomenute opere): ona je privlačna investitorima, zapadnim galeristima i kolekcionarima. Kao što zemlje orijenta ponekad dobrovoljno prihvaćaju stereotipe orijentalizma da bi zapadu pružili žeromeovsku fantaziju istoka (po popularnom slikaru orijentalnih prizora u pretprošlom stoljeću Jean-Léonu Gérômeu) te tako povećali prihode od turizma, tako i umjetnici bivšeg istočnog bloka često pružaju lažno uljepšan, nostalgičan i nerealan pogled na svoju prošlost kako bi je lakše prodali na zapadu kao nešto egzotično.

Takav odnos prema prošlosti je lajtmotiv izložbe Dvije lijeve cipele u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Naslov izložba duguje apsurdu koji se odvijao u Poljskoj pedesetih, kada se spomenuti neuporabljivi par cipela davao kao nagrada radnicima.

Pristupivši zgradi Muzeja na pročelju vidimo obješen transparent s fotografijom Bosnian girl Šejle Kamerić. Riječ je o bezbroj puta viđenu radu prepunu iritantne patetike i samosažalijevanja, svojevrsna brenda kojim se umjetnost istoka želi prodati na zapadu. Takvo agresivno prikazivanje neshvaćene drugosti te stavljanje sebe u poziciju žrtve bez ikakve suptilnosti negativan je i kreativno nepoticajan trend u današnjoj umjetnosti koja se trudi biti politički korektna, a najbolji primjer za to je (dopustite mi digresiju) prvonagrađeni rad na ovogodišnjem natječaju T – COM-a Grubićev East side story. Čak i kada je pozicija žrtve neupitna, takvi radovi koji je nesuptilno prenaglašavaju vrlo su zamorni jer nemaju drugih vrijednosti osim idejnosti, političnosti, koja se izražava na neukusan, agresivan način. Političnost ne bi nipošto trebala biti kriterij vrednovanja umjetničkoga djela ne želimo li se vratiti u polemike oko socrealizma (no jesu li te polemike ikad prestale?). Na sreću, ova izložba nudi i nešto više.

Rad Kateřine Šedá predstavlja crteže koje je načinila umjetničina baka crtajući inventar stvari u dućanu koji je vodila u Brnu u doba komunizma. Velika količina nevještih crteža suočava nas s melankoličnom slikom autoričina djetinjstva i odnosa s bakom. Rad u sebi ima trunčicu sladunjavosti, ali ona je opravdana jer su sami crteži zapravo tužna svjedočanstva i jedini trag staričina života. Cijeli život sveden je na nevješte vizualne popise robe. Rad prošlost pokazuje sa sjetom, ali je ne idealizira (kao u filmu Otac na službenom putu). Sličan odnos prema istoj prošlosti prisutan je u nekim romanima Dubravke Ugrešić, posebice u Muzeju bezuvjetne predaje, koji kombinira iskustva svakodnevice istočnog bloka s tradicijama različitih književnih žanrova.

No takvi prikazi vrlo lako padaju u plitku patetiku. Dokumentaristički rad umjetnika Andreasa Fogarasija, koji živi u Austriji, unatoč socijalnoj važnosti, prilično je banalan i patetičan upravo zato što toliko izravno ustrajava na prikazu društvenoga problema (neiskorištenih kulturnih objekata poteklih iz komunizma) da se dobiva dojam udarca tupim predmetom po glavi. Kako izložba tematizira prošlost i njezino nasljeđe, velik njezin dio odlazi na zamorne dokumentacije, među kojima se ističe jedino simpatičan i duhovit rad Sanje Iveković koji sučeljava stanja nekad i danas lokacija na kojima su bile firme hiperboliziranih i danas smiješnih imena primjerice Ponos ili Solidarnost ili zagrebačkog kultnog kina Balkan / Europa, čiji se sjaj ugasio. Uglavnom, čini se da rod suvremene konceptualne umjetnosti pod nazivom dokumentacija postaje sve više i više izlika za neuspjele redatelje dokumentarnih filmova. Krleža je još tridesetih pisao kako bi za većinu njemu suvremenih pjesnika bilo bolje da svoje misli izraze prozom. Analogno tomu, mnogi od današnjih vizualnih umjetnika bolje bi učinili da snime dokumentarne filmove o problemima koji ih muče nego da pod zastavom kulturne antropologije prezentiraju dokumentacije u galerijama. Kriteriji su vrednovanja različiti za dokumentarni film i dokumentacijski rad, no zašto bi za to drugo trebali biti blaži? Zašto bi sama činjenica da se netko s amaterskom kamerom i bez ikakve vještine, mašte, inovacije sjetio ukazati na aktualni problem značila a priori konceptualnoumjetničku kvalitetu? Louis Astruc rekao je kako je kamera postala oruđe s kojim se mogu iskazivati misli kao perom. Svakodnevno svjedočimo zlouporabi te ideje u davanju na izložbenoj važnosti zaista svemu što se snimi kamerom. Projekt Kateřine Šedá bolja je dokumentacija od svih filmova na ovoj izložbi.

Poticajno je promatrati radove moldavskog umjetnika Pavela Braile. Na jako dobro naslikanim platnima serije Snovi moga oca (činjenica je da on namjerno oponaša slikarstvo socrealizma, ali i da su to zaista dobro naslikane slike) slika vizije svoje budućnosti kakve je vidio njegov otac. Pored svakog platna u kratkoj priči objašnjava što ono prikazuje, a te kontekstualizacije djeluju kao kugla na lancu, sputavajući element slikama imaginarne budućnosti projicirane iz prošlosti. Ciklus bi djelovao mnogo zanimljivije bez tekstualnih dodataka, jer bi se uspostavila ravnoteža između jako deskriptivna prikaza i mogućnosti slobodnih asocijacija koje on otvara. Ovako toga nema i sve prikazano podređeno je determinirajućem tekstu, što cijeli koncept banalizira. I tu je svijet komunističke prošlosti prikazan kao svijet imaginacije, dakle blago idealiziran i egzoticiran po već navedenim formulama.

Drugi rad istog autora pokazuje snimke romskih kuća u sjevernoj Moldaviji, gdje su bogatiji Romi sagradili dvorce usporedive s Neuschwansteinom koji su arhitekti Jank, Riedel i Hoffman projektirali za Ludwiga II. Bavarskog, i po kojemu su nacrtani dvorci iz Disneyjeve Pepeljuge i Uspavane ljepotice. U svakom slučaju, riječ je o pravom videoradu koji je uz ugodnu klasičnu glazbu prikazan u tri simultane projekcije, a ono snimljeno na njemu nije puka dokumentacija nego pomnjivo montirana i komponirana lepeza detalja tih fantastičnih interijera koji se ne susprežu od pretjeranosti. Kad pročitamo da neke od tih kuća nemaju vode ili struje, dobivamo sliku posve nefunkcionalne arhitekture s hipertrofijom ornamenta. To je specifična estetika u kojoj vlasnici uživaju, ali je bez praktične uporabe, rekli bismo: čisti larpurlartizam. Poistovjećivanje romantičnih romskih fantazija s drugošću opet je okušana strategija (i o tome piše Ugrešićeva, u eseju Balkans, my Balkans), no Braila to čini s ljepotom i odmjerenošću. Socijalni kontekst ovdje ne prevaguje nad videoradom.

Slovenski trio Zupančić – Živadinov – Turšić pokazao nam je ambijent koji smo u mnogo boljim varijantama mogli vidjeti u Zvjezdanim stazama, a pokušava zadiviti i kvazidubokim, a zapravo banalnim konceptom umbota.

Martinis je publiku razveselio dvama vrlo atraktivnim radovima. Prvi je U-Pact, fiktivna sjednica umjetnika iz zemalja koje počinju sa U (kao i riječ umjetnost) bez obzira na velike ekonomske i ideološke razlike među njima, oživljavajući metaforu koja kaže kako umjetnost povezuje svijet. Drugi su njegov rad božićne kuglice poslagane u srp i čekić i riječ Tito, što autora na ironičan način podsjeća na djetinjstvo, ali i na krhkost i prolaznost ideologija.

Unatoč veliku broju zanimljivih radova izložena umjetnost nije uistinu socijalno angažirana, kako se predstavlja, jer osim tematizacije prošlosti ne suočava se sa današnjim problemima tranzicijskih zemalja, koji su primjerice veliko siromaštvo ili cvjetanje rasizma.

U katalogu nedostaju biografije autora, no tekst (kao i tekstovi legendi) objašnjava radove jasno i precizno.