Nedosegnuta Vidićeva ideja

Posljednja premijera u Dramskom kazalištu Gavella, praizvedba suvremene drame Dolina ruža Ivana Vidića, u režiji Krešimira Dolenčića, izvedena 22. travnja, počne obećavajuće. Na sceni mnoštvo kutija, s razglasa neutralni glas nagovara da se čini što se hoće i glumac koji kutije pregledava, lijepi, a onda baca u dubinu, u propadalište.

Saznajemo da se zove Petar, da je „sakrio kompletnu izvornu dokumentaciju banke“ kojoj je bio direktor i da se „nakon četrdeset godina osjeća kao romantični junak“. Zatim doznajemo kako je teško shvatiti što je u životu „sve teško učinio“, a još teže da će „sve to sad upropastiti“.

Otac i sin: Sven Medvešek i Filip Križan

Počne obećavajuće ponajprije jer riječ je o suvremenoj temi, o položaju i ulozi suvremenoga čovjeka u globaliziranom svijetu, o tranzicijskom tajkunu koji propituje granice ljubavi i sreće, ali i koji shvati da moć novca proizvodi pohlepu, bešćutnost i nezadovoljstvo.

Spoznavši domete materijalnoga bogatstva glavni lik Vidićeva moraliteta, tajkun pokajnik, učini sve da novi strani vlasnik, u čiju bi se banku utopila njegova, domaća banka, umjesto dobiti zaradi gubitak. U njemu „grižnja“ savjesti pobudi želju da kazni sve koji su od njega napravili stroj za umrtvljivanje ljudskih emocija. Pritom ne štedi sebe ni svoje najbliže; obitelj, ljubavnicu, dojučerašnje kolege s posla. Nikoga. Osvećuje se prošlosti, ali i budućnosti, u kojoj će tek u drugom svijetu, gdje ne „vlada rasulo“ i koji „nije u neredu“, opet oživjeti umrtvljene emocije.

Vidić podastire krucijalne probleme našega doba. Likovi su mu odreda gubitnici. Rastvara dramu suvremenoga čovjeka, suočava hedonizam i potragu za životnim smislom. Oduzimajući Petru emocije pretvara ga u stroj koji kažnjava sebe i sve oko sebe. Dvostrukim kažnjavanjem glavnoga lika dramatičar čini lucidan dramaturški obrat, počinje od kraja (ljudske) drame i tako proizvodi dvostruku tragičnost, dvostruku kaznu; jedna je spoznaja da je besmisleno potrošiti život trošenjem, a druga je samožrtva kojom kažnjava bližnje.

Katarza takve drame je, kako piše Pascal Bruckner u kazališnoj knjižici, u spoznaji da je „pobjeda pojedinca nad društvom dvosmislena pobjeda i da su slobode odobrene pojedincu – sloboda mišljenja, svijesti, izbora, djelovanja – zapravo otrovan dar i drugi glas jedne strašne zapovijedi: to jest da je svakome ubuduće dodijeljena zadaća da sebe izgrađuje i nađe smisao vlastitom postojanju“.

Dolina ruža je pirandelovski cerebralna i mračna drama. Poput Pirandella i Vidić stvara „zaplet na silu“, nudi teatar koji nije plitki suvremeni moralitet ili površna travestije, nudi zapitanost nad sobom i sudbinom današnjeg svijeta. Svlači maske koje današnja naša civilizacija navlači i mijenja ne samo kako bi si izgledala boljom i ljepšom nego i kako bi samu sebe obmanula i prevarila. Uhvatiti se ukoštac s tom ciničnom, mefistofelovskom manipulacijom doba nije samo dosjetka nego i hrabrost, pokazivanje puteljka koji bi današnjega čovjeka mogao izvesti na put spasa, na put smisla i nade. Šteta je samo što izvrsnu ideju Doline ruža ne prate izvrsno napisani likovi.

Njihovoj podređenosti ideji, patetičnoj frazi, konfuznosti i osušenosti od sitnica koje ih čine životnima dio krivnje svakako snosi režija. Kako su prikazani u Dolenčićevoj redateljskoj interpretaciji, nedostaje im kompleksnosti koju drama posjeduje. Skidanje maske vremenu zavređuje promišljeniju režiju nego je to otupljivanje aluzije na društvo i trošenje. No to redatelja kao da ne zanima, bezrazložno skače iz žanra u žanr kao da mu nije do tragičnosti i dramatičnost suvremenoga čovjeka, kako ga je zamislio i napisao Vidić.

Da bi se predočila stvarnost i dramatičnost Vidićeva nauma nije dovoljno na sceni (scenografkinja Dinka Jeričević) pokazati simbole civilizacije smeća; otpad, prostitutke, krčmarice, grotesknu odjeću (kostimografkinja Ana Savić Gecan) niti je dostatno likovima omogućiti karikaturalni izljev frustracija ili bezvoljno, nezainteresirano prihvaćanje sudbine kao svršenog čina. Za tu ideju koja nadilazi režiju nužno je temeljito sagledavanje vremena, a ne tek njegovo ilustriranje.

Može se raditi i tako, ali i tada je nužna dosljednost, koje nedostaje. Da je ima, tada bi Dragoljub Lazarov (uvjerljivo glumi senilnog Akademika) morao biti kao recimo Enes Vejzović, brižni pisar Vladimir, Petrova savjest, koji s umjetnim okom sliči hladnokrvnim i sofisticiranim ubojicama, kakve je u filmovima često igrao vrsni engleski glumac Donald Pleasence.

Ipak, uza sve zamjerke, Dolenčiću valja priznati da je dobro redateljski riješio drugi dio drame, onaj gdje ne „vlada rasulo“ i koji „nije u neredu“, gdje oživljavaju umrtvljene emocije. Režirao ga je maštovito i provokativno.

Gluma je uglavnom žrtva režije. Sven Medvešek je interpretirajući Petra isuviše glumio ideju, nije uspio dočarati dramatičnost lika osim u scenama gdje je pokret bio nadređen riječi. Ostalo je previše nedokučivoga i introvertnoga u osobi koja se odlučila na takav životni rez. Više odlučnosti i borbe za lik pokazala je Barbara Nola, koja je glumila Petrovu ljubavnicu Ines. Petrovu ženu Lujzu i krčmaricu s osjećajem za groteskno glumi Anja Šovagović Despot, a njihovu djecu Judita Franković (skrivenih očiju, edipovskim kompleksom i kostimom sputana Darija), Iva Visković (nezainteresirana Jana) i Filip Križan (bahati i razmaženi Leon). Ostale glumce, osim Zorana Gogića koji se otrgnuo, redatelj je podredio funkciji i prepustio snaslaženju.