Nacionalno u povijesnom kontekstu

Nacija, domovina, narod pojmovi su koji se često čine samorazumljivima ili, pak, samo mislimo da ih možemo smatrati samorazumljivima, no kada se pokušaju primijeniti na određeni povijesno-kulturni i vremensko-prostorni kontekst, njihova značenja dolaze u pitanje. O pojmovima nacije i domovine u kontekstu prostornog okvira od Srednje do Mediteranske Europe i vremenskoga ograničenja na za te prostore vrlo burno 19. stoljeće, raspravljalo se, odnosno pokušalo dati osnovne naznake i smjernice, na nedavno u Zagrebu održanu dvodnevnom znanstvenom skupu.

Rezultat je to bio zajedničkoga projekta Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu i Sveučilišta u Palermu, ostvarena uz potporu Hrvatskoga muzikološkog društva. Znanstveni skup okupio je nekolicinu talijanskih i hrvatskih, ali i poljskih znanstvenika i stručnjaka, nastojeći time potaknuti proširenje suradnje između Palerma i Zagreba na Sveučilište u Varšavi.

Polazeći od premise da je nacionalnost stanje, a nacionalizam stav, ovaj znanstveni skup pokušao je na određenim pojedinačnim primjerima istražiti ulogu koju su literatura, kazalište i glazba imali u stvaranju ideje nacionalne umjetnosti (i nacionalnoga u umjetnosti) tijekom 19. stoljeća, i to u Njemačkoj, Poljskoj i Hrvatskoj, odnosno u zemljama u kojima su prevladavale talijanska, germanska i slavenska kultura, s doticajima i na manjine poput Albanaca, Židova i Vlaha.

Iščitavajući Goetheove studije i bilješke Michele Cometa raspravljao je o temi Globalno – lokalno: Goetheova ideja „Weltliteratur“, zaključujući da je riječ o konstrukciji transnacionalnoga kanona i formiranju moderne kulture. Zapravo o vrsti pokušaja globalizacije, što, očito, nije pojam koji je specifičan isključivo za postmoderno društvo. Goethe je promatrao njemačku kulturu unutar globalne, bio svjestan neizbježnosti prelaženja granica te da upravo kontaminacije među kulturama mogu dovesti do rješenja, ali isto tako da njemačka kultura u tom okruženju može mnogo izgubiti. Koncept svjetske literature postao je temelj njemačkih komparativnih studija te još utječe na sadašnjost.

Pojedinačne načine formiranja koncepta nacionalnoga u kulturi i društvu nalazimo u raspravama o Narodu, naciji i domovini u trima poljskim operama govorila Aline Zórawske-Witkowske, a borbu Poljaka za kulturnim samoodržanjem knjigom u Funkcija knjige i knjižnica za etničke manjine u Srednjoj Europi Elżbiete Zybert

Matteo Mandalŕ proučio je u tekstu Heroj i nacija: o različitim interpretacijama mita o Skenderbegu mitski pojam heroja Skenderbega, čije je ime prisutno u povijesnim mitologijama na Balkanu i u Europi, posebice Italiji, još od druge polovice 15. stoljeća. Rita Calabrese osvrnula se izlaganjem Od dijaspore do židovske nacije: jezik zajedničkog življenja ili jezik mržnje na dvije tisućljetnu prisutnost tog naroda na europskim područjima, pokušavši sažeti odnose drugih spram Židova.

Teorija drame, strukturalizam i opera: primjena nekih književnoteorijskih modela u muzikologiji tematika je kojom se bavio Ivan Ćurković stavivši naglasak u okvir opusa Georga Friedricha Händela, a potom ga prepoznavavši u drugim primjerima do kraja 19. stoljeća, uključivši i operu Adel i Mara Josipa Hatzea.

Kako su Vlasi postali Slaveni, istražio je Ivano Cavallini u predavanju Od Vlaha do Slavena: predodžbe o južnoslavenskim narodima između egzotike i ilirizma u književnosti i operi u 19. stoljeću u Italiji. Pojam Vlaha, kao modela primitivnoga, koji nastanjuje unutrašnjost Dalmacije, pojavio se u Fortisovu Putovanju Dalmacijom iz 1774, tekstu koji je uvelike utjecao na pisce u Italiji. Julije Bajamonti nastavio se baviti pojmom i karakterizacijom Vlaha, uspoređujući ih s grčkih herojima iz Ilijade. Dapače, poput Homera, i Vlah je pjevao stare slavenske epske napjeve uz gusle, te došavši do prepoznavanja južnoslavenske tradicije, i sam se Bajamonti osjećao njezinim dijelom. Oko 1840. pojam Vlaha nestaje, a u talijanskom časopisu La Favilla pojavljuju se tekstovi dubrovačkih i venecijanskih intelektualaca koji govore o južnim Slavenima. Jačanjem ilirskoga pokreta pojam Slavena odbacuje pojam Vlaha, ali, paradoksalno, ne i njegovu kulturu, koja neizbježno ostaje inkorporirana u tradiciji (pomalo i pod utjecajem predrasuda), označavajući Južne Slavene kao primitivne, iskrene, gostoljubive, ali i osvetoljubive.

Dva izlaganja znanstvenoga skupa nešto su se više osvrnula na doba ilirizma i njegove posljedice. O pojmovima nacionalno, ilirizam i panslavizam u hrvatskoj glazbenoj kulturi 19. stoljeća raspravljao je Stanislav Tuksar nastojeći uspostaviti logičan slijed i napredovanje ideje nacionalnoga u hrvatskoj glazbenoj kulturi. Učinio je to formiravši četiri stupnja razvoja, obilježena četirima ključnim ličnostima. Prve korake u formiranju pojma nacionalnoga učinio je biskup Maksimilijan Vrhovac, smatravši Zagreb centrom u kojemu je pokušao ustanoviti više standarde opće glazbene kulture. Mnogo izraženije taj je put nastavio Ljudevit Gaj, pokretač i vođa ilirskoga pokreta, koji je glazbu stavio u funkciju neglazbenih ilirskih ideja. S Ivanom Kukuljevićem-Sakcinskim, ocem moderne hrvatske historiografije, glazbeni proizvodi (skladbe, instrumenti, napisi) i osobnosti prepoznaju se kao bitan dio nacionalnoga bića, ključan za definiranje nacionalnoga identiteta. A još korak dalje učinio je Franjo Ksaver Kuhač tragajući za nacionalnom umjetničkom glazbom, obogativši svoje ideje sustavnim etnomuzikološkim radom, i nastojeći formirati estetičku kvalitetu toga pojma (u čemu je katkada otišao i u pretjerivanja). Na razvoj hrvatske opere u 19. stoljeću osvrnula se Vjera Katalinić u izlaganju Opera kao medij nacionalne ideje na jugoistoku Habsburške monarhije: slučaj Narodnog kazališta u Zagrebu, s posebnim naglaskom na Ivana pl. Zajca, prvoga ravnatelja i dirigenta u Operi HNK u Zagrebu. Zajc je došao u Zagreb 1870. s ciljem uspostavljanja nacionalne opere kao institucije, ansambla i umjetničkoga djela. A raspravljajući o njegovim operama, Katalinić nalazi pomak od nacionalno-povijesnih (Mislav, Ban Leget, Nikola Šubić Zrinjski) ka onima obilježenima više panslavenskim tendencijama (Lizinka, Pan Tvardovski, Zlatka, Gospođe i husari).