Lucia u čahuri sudbine

Za novu premijeru Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci, Donizettijevu Luciju di Lammermoor, bio je predviđen nastup makedonske sopranistice Ane Durlovski u naslovnoj ulozi. Dobro je poznajemo kao izvanrednu Luciju s njezinih gostovanja u Osijeku i Splitu prije nekoliko godina, a istu je ulogu ove sezone pjevala u premijernoj produkciji Državne opere u Stuttgartu pod ravnanjem staroga zagrebačkog znanca Patricka Fournillera. Ondje je doživjela golem uspjeh i najveći pojedinačni aplauz publike uopće od svih pjevača u više od dvadeset opera na repertoaru. A Štutgartska opera ubraja se među prve četiri njemačke operne kuće i cijenjeno je mjesto europskoga opernog zemljovida. Njezina publika razmažena je lijepim glasovima i, poslovično njemački, pomalo suzdržana. Ana Durlovski tako se potvrdila kao europska operna zvijezda u usponu. Zbog obiteljskih razloga trenutno je na dopustu pa nije mogla sudjelovati u Rijeci.

Prizor s riječke premijere

Riječku produkciju obilježila je integralna izvedba partiture. Maestro Nikša Bareza pobornik je takvih pothvata. Zanimljivo je, s vremena na vrijeme, čuti sve što je skladatelj zamislio i napisao iako se na kraju ispostavi kako uvriježena kraćenja ipak najbolje idu u prilog djelu, njegovoj kvaliteti i prijemu kod publike. Čuli smo prizor Lucije i Raimonda u drugom činu i cijelu prvu sliku trećega čina u kuli Wolferang, koji se redovito izostavljaju. Otvoren je i veliki ansambl unutar prizora Lucijina ludila prije repeticije. Neki recitativi bolje objašnjavaju detalje sižea iz libreta Salvatora Cammarana, prema romanu Waltera Scotta, o bespoštednoj borbi dviju zaraćenih plemićkih obitelji za politički opstanak u Škotskoj 17. stoljeća. Kako Lucijina dionica i inače obiluje bezbrojnim virtuoznim ukrasima, dodatni ukrasi u kadencama razbijaju osnovu melodijske linije i zato su suvišni. Bez obzira na to, sa skokovima ili bez njih, Lucia je jedno od najomiljenijih djela talijanskog belkanta, a vrijedan rad riječkoga opernog ansambla pod znalačkom rukom maestra Bareze okrunjen je uspjehom. Zahvalni smo mu što je u izvedbu, u prizor ludila, uveo izvorno zamišljenu staklenu harmoniku, glazbalo staklenastoga, nebeskog zvuka, kojega kombinacija s Lucijinim koloraturama daje poseban ugođaj. Poslije je, zamiranjem zanimanja za to glazbalo, njegova dionica u ariji aranžirana za harfu i flautu. Na staklenoj harmonici nastupio je njemački glazbenik Sascha Reckert, partner Ane Durlovski iz Stuttgarta.

Redateljica štutgartske produkcije Olga Motta pošla je od pitanja je li Lucia luđakinja, sumnjivica ili žrtva? Pokazala je kako je ona prije svega žena koja voli, a ludilo je oslobađa života s mnogim ograničenjima. Redatelj, scenograf, kostimograf i koreograf riječke predstave Damir Zlatar Frey zamislio je Luciju kao snovitu opernu priču. Svi su sudionici upleteni u njezinu sudbinu, što je poentirao finalom drugoga čina u kojemu se cijeli ansambl zamata u Lucijin veo kao u neku čahuru. Uopće je taj golem veo koji se vuče preko cijele pozornice dobio preveliku ulogu i postao središnjom točkom predstave, ali ne kao ideja ili simbol, nego kao rekvizita. Svi su se, napose izmišljene Larve, njime bavili, neprestano se zamatali i odmatali, a da se prava drama između Lucije, Edgarda i Enrica te njezina nesreća nisu osjetili. Mizanscenu je rascjepkao na sekvence bez dobrih međusobnih spojeva. Redatelj kao da je zaboravio da se dramatika ne postiže neprestanim prehodavanjem solista i zbora po pozornici, nego minucioznim redateljskim radom na tome, i da je pjevanje u ležećem položaju na podu, bez stvarna razloga za to, artificijelno. Ovdje nije važno smatramo li operu kao formu artificijelnom. Zato su likovi ostali na površini, iako njihova psihologija i međusobni odnosi sadrže snažne elemente ljubavnih strasti, ljubomore i mržnje. U tim je okolnostima slika u kuli Wolferang, prizor obračuna između Edgarda i Enrica, ostala osobito blijeda i upitna jer je njezina uloga izrazito dramska, a mnogo manje glazbena.

Veliki povratak na hrvatske operne pozornice, u velikom stilu, ostvarila je mlada, 25-godišnja varaždinska sopranistica Lana Kos u naslovnoj ulozi. Debitirala je prije sedam godina kao Kraljica noći u zagrebačkoj Čarobnoj fruli i odmah skrenula pozornost na svoj izvanserijski glas tamnoga tembra, pun i snažan, zaobljenih tonova te širih i dalekosežnijih mogućnosti od čistoga koloraturnog faha. U međuvremenu je surađivala s Mstislavom Rostropovičem i nekoliko godina bila članica Bavarske državne opere u Münchenu kao solistica za male uloge. Od iduće sezone prihvatila je angažman u Mariborskoj operi. U jednom razgovoru prije premijere Lucije ustvrdila je kako ta uloga u stvari nije njezin fah. Drago mi je što je toga svjesna i mogu razumjeti želju mlade pjevačice da takvu ulogu upiše u svoj repertoar. Nadam se da je neće dugo ni često pjevati. Unatoč spomenutim glasovnim odlikama i sposobnosti legato fraziranja, svi visoki tonovi es i f bili su isforsirani i kritični.

Premijera Lucije di Lammermoor ostvarena je samo šest tjedana nakon prethodne premijere Adriane Lecouvreur. Brojni pokusi i ritam izvođenja obiju predstava u bloku od šest dana uzastopno, iznimno je naporan za riječke soliste koji su, osim nekoliko gošći (Luciju još pjeva Ivana Lazar), u obje predstave isti. I to se dobro osjetilo u umornome nastupu tenora Davora Lešića u ulozi Edgarda i, u nešto manjoj mjeri, baritona Roberta Kolara kao Enrica koji je pažljivo prelazio preko dramatskih mjesta pa su ona prošla blijedo, dok se u ostatku uloge istakao lijepim fraziranjem. Manje uloge solidno su ostvarili Siniša Štork kao Raimondo, Kristina Kolar kao Alisa, Sergej Kiselev kao Arturo i Marko Fortunato kao Normanno.