Krivi smo mi

piše Tanja Dejanović Šagadin

Slike nedavno brutalno pretučena dječaka iz Sesveta zgrozile su javnost. Tim više što su za okrutan čin odgovorna trojica, također tek dječaci, i da nisu imali nikakva povoda.

Incidencija nasilja, rezultati istraživanja Poliklinike za zaštitu djece Zagreba (n=4.900)

Nasilje među mladima sve je veći problem, a oblici nasilja sve su drastičniji. Uzroke možemo tražiti u društvu: u nestabilnu tranzicijskom vremenu poljuljanih vrijednosti, bez utvrđena moralnog reda i sumnjivih novih standarda i formula uspjeha. Za dio su problema odgovorni i mediji jer senzacionalističkim izvještavanjem smanjuju osjetljivost ljudi na probleme, a s druge se strane traume žrtve pojačavaju i učvršćuje se etiketa viktimizacije.

Činjenica da neki napadači nisu prethodno kažnjavani niti su imali ozbiljnijih ispada u ponašanju može se objasniti pojmom vršnjačko nasilje ili, popularnije, buling (bullying). Riječ je o nasilju među učenicima, koje najčešće ne dovodi do užasnih posljedica. Iako naš naslov upućuje da je riječ o bilo kakvu nasilju među vršnjacima, vršnjačko nasilje ili buling ima točno određene karakteristike kojim ga definiramo i koje ga odvajaju od drugih vrsta nasilja. To je posebna vrsta zlostavljanja koja često prolazi nezapaženo od strane odraslih. Vrlo često se baš iz kruga učenika koji provode buling u školama regrutiraju odrasli nasilnici i općenito agresivni odrasli ljudi. Ako ih se ne otkrije i ne pruži im se pomoć na vrijeme, čak 60 posto nasilnih učenika do 24. godine bude osuđeno za jedno kazneno djelo, a 40 posto dobije i više sudskih osuda. Zbog toga je sprečavanje vršnjačkog nasilja vrlo važno za zaustavljanje kasnijih nasilnih ponašanja. Zato moramo znati o čemu je riječ.

Što je vršnjačko nasilje?

Tri su osnovne karakteristike vršnjačkoga nasilja: to je ponašanje kojemu je svrha nanijeti ozljedu ili bol drugoj osobi; ponavlja se i traje, a uvijek je riječ o velikoj razlici u odnosu snaga između nasilnika i žrtve (bilo da su napadači jači ili ih je više ili su popularniji od napadnutog). Prva je karakteristika jasna, to su negativni i neopravdani postupci koji povređuju drugog na tjelesnoj i/ili duševnoj razini. Uvijek im je cilj zastrašiti. Ostale karakteristike, ponavljanje i trajanje te asimetrija moći, nužne su za razlikovanje bulinga, kao vrste stalna zlostavljanja, od drugih oblika nasilnih ispada, kao što su jednokratni nasilni napadi ili sukobi koji završe nasiljem, ali i slučajne ozljede, povremene razmirice te prijateljska zadirkivanja među učenicima. U dječjoj dobi (za razliku od odrasle) moguće je očekivati rješavanje sukoba na nasilan način, tako da je agresivnost u borbi za svoja prava nešto u čemu djecu treba učiti i usmjeravati. Agresivno ponašanje naučeno je te se učenjem može i mijenjati. Važno je to sustavno i neprestano činiti od ranog djetinjstva, jer su posljedice ozbiljne za sve sudionike, za žrtve, za one koji nasilje čine, ali i za promatrače. Pritom treba znati da vršnjačko nasilje nije samo tjelesno. Osim fizičkog postoji i verbalno nasilje (npr. vrijeđanje, nazivanje pogrdnim imenima, omalovažavanje, ruganje…), socijalno (ogovaranje, ignoriranje, izoliranje, širenje tračeva i laži…) te psihičko (prijeteći pogledi, iznuđivanje novca, ucjenjivanje, uhođenje, ismijavanje…).

Djeca koja trpe buling nesretna su, tjeskobna, prestrašena i potištena, izbjegavaju školu i druženja nadajući se da će maltretiranje prestati ako postanu nevidljivi, a time samo smanjuju broj osoba kojima je stalo do njih i koje bi im možda mogle pomoći. Samopoštovanje im je nisko i opada kako se maltretiranje nastavlja. Buling se događa u razredu i za razliku od velikih nasilnih ispada često prolazi neopaženo i bez reakcija. Odrasli ne opažaju što se događa. Izrugivanje i uvrede pripisuju dječjoj igri, a drugi učenici ili podupiru nasilnika navijanjem i smijehom ili se klone svih uključenih jer ne znaju što trebaju ili smiju napraviti. U toj situaciji dijete koje je svakodnevno izloženo nasilju dolazi u školu s tjeskobom, s pitanjem „što će se danas (loše) dogoditi”, pokušava se povući ili (rjeđe) obraniti i istovremeno svjedoči izostanku reakcije okoline. I što zaključuje? Ako me stalno napadaju, ako nitko ne mari, ako to mnogi podupiru i smiju se mojoj muci, ako ni odrasle to ne zanima, onda sam sam kriv. Ja ne valjam, pa me zato maltretiraju. Ja se ne znam obraniti, a trebao bih to sam riješiti. Ja sam bezveznjak, dosadan i nikakav, pa zato nikomu nije stalo. Stvara se loša slika o sebi, nisko samopoštovanje, koje po nekim istraživanjima ostaje i u odrasloj dobi. Osnova je to za razvoj depresivne i tjeskobne osobnosti, bez povjerenja u druge ljude i svijet oko sebe. Tužna je to slika, osobito ako znamo da se može izbjeći reagiramo li na vrijeme. Zanimljivo je da i promatrači, koje obično doživljavamo kao neuključene u sukob i koji od roditelja najčešće dobivaju pogrešne poruke tipa „to se tebe ne tiče” i „skloni se”, također trpe negativne posljedice u obliku osjećaja tjeskobe i straha, kao i zbunjenosti i osjećaja bespomoćnosti. Da bi smanjili te negativne osjećaje i povratili osjećaj moći, a svjedočeći da iz tih situacija profitiraju nasilnici, dio promatrača pretvara se u pomagače nasilniku ili i sami postaju zlostavljači. Istodobno posljedice trpe i nasilna djeca. Ako ih ne nauče smanjiti agresivno reagiranje i borbu za moć, skloni su postati agresivne odrasle osobe. Osim spomenute šanse da završe kao osuđeni za nedjelo, nasilna djeca u odrasloj dobi imaju problema u međuljudskim odnosima, u partnerskim vezama i na poslu. Djeca koja zlostavljaju drugu djecu najčešće su agresivna i prema odraslima, naglih reakcija, imaju naglašenu želju za vladanjem i moći te nadzorom tuđeg ponašanja. Prepoznajemo ih i po čestim neprijateljskim reakcijama prema okolini, aroganciji i predobroj (napuhanoj) slici o sebi. Ono što imaju zajedničko sa svim (malim ili velikim) zlostavljačima jest nedostatak empatije. K tome imaju i loš uvid u vlastite emocije. Osim ljutnje i opće frustracije, najčešće ne razlikuju svoja emotivna stanja i svaku frustraciju rješavaju agresivnim ispadima.

Odgoj je ključ razvoja

Emocije svi doživljavaju, ali njihovo se raspoznavanje i prepoznavanje uči i odgojem potiče ili zatire. Obiteljskom okruženju u kojem rastu nasilna djeca najčešće nedostaje empatije, nema topline i suosjećanja za dijete i njegove potrebe. Često postoji i veto na određene emocije, npr. društveno uvjetovana zabrana plača i pokazivanja straha kod dječaka. Dijete se uči da emocije nisu bitne, da se ne pokazuju i nitko ga ne uči razlikovati stanja u kojima se nalazi. Katkad potječu iz obitelji u kojima ima nasilja, bilo kao sredstvo odgoja ili nasilja među roditeljima. Dijete oponašanjem uči agresivna ponašanja. Katkad su to brižni, ali vrlo popustljivi roditelji, koji dijete tretiraju kao božanstvo i koji ne postavljaju nikakve granice. Takvo dijete ne uspijeva naučiti da drugi ljudi također imaju svoje potrebe na koje treba paziti i raste u uvjerenju da je ono središte svijeta i da drugi služe isključivo zadovoljenju njegovih potreba i želja. Popustljivi se roditelji povlače suočeni s agresivnim ispadima djeteta. Daju ono što dijete traži te tako nagrađuju i potiču nasilna ponašanja. Na to se prilijepi utjecaj vršnjaka koji slabi kočnice u ponašanju i smanjuje osobnu odgovornost te loš utjecaj medija koji mladima nude loše uzore i velikom količinom nasilja potiču smanjenje empatije gledatelja/čitatelja.

Polazeći od sasvim ispravne hipoteze da se djeca ne rađaju zla i da ne počinju s agresivnim ponašanjem zato da naude drugima, dobivamo bolju sliku strašnih posljedica. Možemo mi kao društvo pokušati naći ozbiljnije i efikasnije kazne za iznimno opasne napade kakav je bio ovaj u Sesvetama, ali to ne rješava problem u potpunosti. U Sesvetama su u krug nasilja upletena četiri dječaka, od kojih je jedan nastradao, a trojica su, čini mi se, izgubljena još ranije. I tu je pogreška obitelji, institucija i cijeloga društva. To ne opravdava njih, niti ih lišava odgovornosti. No to dio odgovornosti ostavlja nama, koji smo za djecu na kraju i odgovorni. Reakcija mora biti brža. Prevencija je jedino prihvatljivo rješenje, a za nju je potrebna akcija svih segmenata društva. Područje vršnjačkoga nasilja prvo je područje za reakciju i zaustavljanje nasilničkoga ponašanja u pelenama. Škole moraju preuzeti veću odgovornost u osiguravanju nadzora djece, stvaranju jasnih i za sve važećih školskih i razrednih pravila te osiguravanju djelotvornih posljedica za poštivanje i nepoštivanje pravila, osobito za nasilje. U tome bi morali imati potporu mjerodavnih tijela lokalne i državne uprave, kao i dječje pravobraniteljice i roditeljskih udruga. S obzirom da roditelji sve manje vremena posvećuju djeci, škole bi morale preuzeti i veću odgojnu ulogu. Tu se osobito vidi jačanje vršnjačkog nasilja pri prelasku u predmetnu nastavu, kada više nema učiteljice koja je stalno s učenicima. Razrednici su u svom razredu manje ili više vremena i manje ili više rade s učenicima na odgojnim temama. To bitno utječe na količinu vršnjačkoga nasilja u razredu i općenito kvalitetu odnosa u razredu. Nužno je iskoristiti vrijeme u školi za podučavanje djece životnim vještinama, osobito emocionalnim i komunikacijskim vještinama. Uporaba sata razredne zajednice za stvaranje suradničke i dobronamjerne atmosfere, tj. ugodne zajednice, ključno je, kao i uključivanje odgoja u sve predmete te podučavanje učitelja vještinama koje bi trebali prenijeti učenicima, a s kojima ni mnogi učitelji nisu doma (iskazivanje emocija na primjeren način, asertivnost, nenasilna komunikacija, prihvaćanje pogrešaka, restitucija…). Uz to nužna je i stalna suradnja s roditeljima te suradnja svih ustanova, kao što su centri za socijalnu skrb, zdravstvo, policija, nevladine udruge… Razmišljamo o strožim mjerama za maloljetne nasilnike i tu vjerojatno ima mjesta za napredak, ali pravi problem leži u neprovođenju već postojećih mjera. Prijavljivanje saznanja o nasilju u obitelji od strane škola, reagiranje institucija na zanemarivanje potreba djeteta u obliku odveć popustljiva odgoja i nedostatka nadzora od strane roditelja, kažnjavanje prodaje alkoholnih pića maloljetnicima, reagiranje na tinejdžere koji nakon 23 sata lutaju gradom, više stručnih osoba za savjetodavni i psihoterapijski rad s mladima u školama i zdravstvu te, vrlo bitno, veća međusobna suradnja različitih društvenih ustanova. To su nužni preduvjeti za sustavnu prevenciju nasilništva mladih. Odrasli moraju dati smjernice i vođenje da bi se djeca mogla razviti u korisne i sretne članove društva. Bez toga, prepuštena sebi, djeca osjećaju frustraciju, opravdanu ljutnju i beskorisnost i iskaljuju ih na slabijima od sebe. A onda je kasno za happy end, bez obzira na strože ili manje stroge kazne.

Cyber-buling – nova vrsta nasilja

Kao posebna podvrsta vršnjačkog nasilja u posljednje vrijeme sve više maha uzima takozvani cyber-buling (ili elektroničko nasilje). Primjer je to zloporabe moderne tehnologije, koju nasilni učenici sve više rabe za širenje i nažalost popularizaciju verbalnog i socijalnog nasilja. Važno je upozoriti učitelje i roditelje na širenje i posljedice takva nasilja jer mnogima od njih zloporaba mobitela i interneta ne bi ni pala na pamet. Snimanja s pomoću mobitela, slanje uvredljivih SMS-ova, širenje uvreda, laži i tračeva putem SMS-ova, MMS-ova, e-maila, Facebooka, chata ili blogova sve su češća, a pogađaju ne samo učenike nego sve više i učitelje. Tehnologija je nova, ali su ciljevi stari. Uznemiravanje, zastrašivanje, vrijeđanje i ponižavanje slabijih od sebe da bi se ostvario osjećaj osobne i društvene moći i povećao utjecaj u krugu vršnjaka. Problem je isti, ali su dometi veći. Ono što je prije bilo poniženje u krugu razreda ili na hodnicima škole sada je klikom miša dostupno svima, postaje javna sramota, svakomu dostupna, koja žrtvu prati kuda god krene. Kada se to događa djetetu formativne dobi, stalne povrede od strane vršnjaka trajno utječu na ishod tog procesa.