Ključ u vodi

Naslov može sugerirati kako mi je ključ pao u vodu, no bi li to bila iole zanimljiva tema? U vodu mi može pasti štošta, pa što s tim? Naravno, ništa, no ključ je s vodom ipak drukčije i dublje povezan nego, recimo, šalica ili vilica (nož je već nešto drugo, barem u dobroj poljskoj kinematografiji). Ključ nam znači u prvom redu metalnu napravu za otvaranje i zatvaranje brava, pa sa sobom vučemo svu silu ključeva: od kuće, vikendice, garaže, auta, raznih pretinaca u pisaćem stolu, blagajne (kasete s dokumentima i nešto novca), kovčega itd. Pravi majstor nikamo ne ide bez alata, a komplet ključeva za pričvršćivanje, zavrtanje i odvrtanje uvijek mu je pri ruci (kao i francuski ključ, naravno). Bilo bi nepravedno spominjati alate, a ne i insignije nebeskog vratara sv. Petra, koji nikamo ne ide bez ključa, kao ni papa bez svoja dva (službena). A kakva bi to zaštitnica kućanskih poslova bila bez svežnja ključeva, pa ih tako sv. Marta ima uvijek o pojasu. Dok sam još (uglavnom neuspješno) klimprala po klaviru, drugovala sam s violinskim i basovskim ključem, no brzo sam se priklonila frazeologiji, u kojoj je ključ također ostavio traga: biti pod ključem (biti zatvoren, dobro čuvan, u tazvoru); dobiti ključ u ruke (zapravo vlast nad kim / čim), premda se formula preselila i u građevinarstvo (useliti se u potpuno opremljen stan); staviti ključ u bravu (doći pod stečaj, prestati raditi); otvoriti nešto zlatnim ključem (dokopati se čega mitom); predati komu ključeve od čega (staviti komu što na raspolaganje); zatvoriti se sa sedam ključeva (ne odati svoje mišljenje, držati ga strogo za sebe). U zapadnoj Bosni na okuci rijeke Sane leži mjesto koje se zove Ključ. Za ime svakoga lokaliteta postoji dublji (skriveniji) razlog, pa tako i za ovaj. Malo strpljenja, doći ćemo i do njega.

Nekoć su se u Jugoslaviji stvari najčešće rješavale po republičkom (ako već ne po nacionalnom) ključu, a ključ je i ona spasonosna formula za čitanje i razumijevanje šifriranoga teksta (što je danas već i »obični« književni). I kuća može biti na ključ (to je kuća sa dva krila koja su pod pravim kutom), kao što i ptice mogu letjeti u ključu (u obliku ključa).

Ključ se stavlja u ključanicu ili bravu (koja je znala biti prozor u svijet neslućenih spoznaja). Kroz nju se obično viri, gleda krišom, što se ne smatra baš pristojnim. Više volim taj starinski spoj ključa i brave nego one moderne kartice, koje me tjeraju da se znojim pred vratima hotelskih soba dok u procijep guram takvu karticu čas s ove, čas s one strane, a vrata i dalje ostaju zatvorena. Da im i kažem: Sezame, otvori se! – učinak bi bio isti. Današnja hotelska vrata imuna su na bajke. Ona razumiju samo (meni poprilično skrivenu) elektroniku.

A sada zaronimo malo u povijest riječi ključ! Prvotno mu je značenje savinut predmet, što je mogla biti i neka kuka (a znalci kojima nijedna brava ne može odoljeti pravili su šperhakle, njem. Sperrhaken), jer čemu nositi svu silu ključeva kad pravi majstor svaku bravu nasilno otvara samo jednim (ali vrijednim)?! Taj otpirač ne poznaje ni zapreke ni granice, pa se u Turskoj i u zemljama koje su pod njom stoljećima stenjale zove kalauz (ili kalavuz, tur. kilavuz). Prešao je i u prezime (Kalauz), koje se čuje i kod nas, no ne mora značiti da su nositelji toga prezimena bili baš obijači brava, jer kalauz znači i vodič, putovođa, pokazivač puta, peljar, pa se ti prezimenjaci vjerojatno radije priklanjaju ovoj poštenoj i korisnoj djelatnosti. Prasl. *kl’učü značio je najprije zakrivljen komad drveta, neki rigl (njem. Riegel), koji se stavljao u zakovice između dovratka i vrata i koji je, kao i ključ, tek kasnije postao željezni, pa je dobio i razna imena: zasun, kračun, reza, mandal, od čega su nastali i glagoli zakračunati, zamandaliti i sl. Srodnu riječ *kl’uka pratimo preko grč. klçís, lat. clavis, stvnjem. sluzzil, njem. -Schlüssel, do ključa u istom značenju. Drugi krak otišao je u kljukanje, što sigurno još pamte naše guske, koje bi gazdarica uhvatila gotovo hrvačkim zahvatom (i ondje se zove ključ) i šopala valjušcima od kukuruznoga brašna, samo da se što brže udebljaju (a i jetra su im morala biti svijetla, jer su baš takva bila na cijeni za domaću »gusju« paštetu).

Ključ je stara riječ, pa je razumljivo da se uselila i u druge slavenske jezike – stsl. ključü, češ. klíč. Baza im je ie. *kleuH – što i opet znači zakrivljen komad drveta. Upravo je ta zakrivljenost dala i glagol ključiti, pa se lokaliteti izvedeni od ove osnove vjerojatno nalaze na nekim okukama (primjer Ključa u BiH) ili su povezani s drugim značenjem ključa, a to je izvor (tako je i u ruskom). Ključ, naime, znači i mlaz tekućine koja naglo izbija na površinu ili vrutak koji se pravi pri vrenju. Kažemo da voda baca ključ, što znači da počinje kipjeti. Premda etimolozi glagol ključati svrstavaju među onomatopejske glagole (klokotati, glogotati i sl.), mislim da ni ovo značenje (nagli prodor tekućine na površinu) ne bi trebalo zanemariti.

Cijela priča o vodi i ključu sinula mi je nedavno u Sv. Naumu na Ohridskom jezeru. Za „otvaranje očiju” zaslužna je, naravno, i svetica kojoj su oči glavna preokupacija – sv. Petka. Njezina se crkva nalazi uvijek uz vodu. Gledajući freske iz života sv. Nauma, na nekima se vidjelo kako je liječio bolesnike (poglavito duševne), jer se zna da je bio (i) liječnik, a danas je makedonskim neuropsihijatrima svetac zaštitnik (patron ili parac). Freske na kojima su prizori iz svečeva života (pokopan je 910. godine u crkvi koju je 895. i osnovao) nisu ni velike ni centralno smještene, pa ih posjetitelji pogledaju tek ovlaš i već lete za vodičem da provjere neprovjerljivo – navodne otkucaje srca ovoga sveca ili barem šum na mjestu gdje bi mu trebalo biti srce. To se »provjerava« stavljanjem dlana, pa zatim i uha, na svečev grob. Naravno, šum se možda i čuje, jer ga mogu proizvesti pukotine u poroznu tlu, no turisti su poseban soj ljudi kojima vodiči mogu prodati štošta, pa to zdušno i čine.

Nisam se gurala na to fantomsko osluškivanje, nego sam se vratila u glavnu crkvenu prostoriju i još jednom pogledala freske. Na jednoj se vidi kako bolesnika vezuju za motke, u čemu se možda naziru preteče luđačke košulje ili stezulje. Na drugoj neki opsjednuti jadnik (nepoznat netko, kao i obično, procjenjuje tuđu opsjednutost) stoji u kotlu što ga ližu plameni jezici. U kotao je, vidi se, bio ubačen ključ da otključa bolesnikovu dušu i da iz nje može izaći svako zlo. Kad voda baci ključ, kad se počnu skupljati mjehurići da proključa, terapija je valjda završena, čovjek kao oparen skače iz kotla (naravno, potpuno izliječen), a voda se baca, jer s njom ionako odlazi sve ono što nam baš i nije po volji (nek’ te voda nosi). Iz ovoga neću izvlačiti nikakav zaključak; radije ću još spomenuti manje poznat naključak, što u Lici znači komad mesa koji se stavi kuhati kad jelo već ključa i koji se pojede, a ne iznosi se na stol s ostalim jelima, ili pokljuku (u Sloveniji Pokljuka je lokalitet), zemljanu posudu za kuhanje i/ili pečenje, rođakinju već obrađenoga lopiža, crepulje, crijepnje, črepnje, čeprnje, u kojoj – ako nemate što bolje – možete spraviti tradicionalni specijalitet siromašnih – klin-čorbu.