Imperativ plesa – predstave kao apel

U dosadašnjem umjetničkom radu Irme Omerzo izdvajaju se dvije prepoznatljive linije. Jedna je linija predstava temom i načinom izvedbe izrazito kritički usmjerena na društveni kontekst, u njima se autorica često osvrće i na šire prepoznatljive negativne društvene pojave i na uvjete u kojem ples nastaje i opstaje. Druga je nešto apstraktnija, u takvim predstavama koreografkinja i izvođači najčešće propituju odnose različitih medija s kojima ples supostavljaju. No angažiranost ovdje ne prestaje, samo je suptilnija, čitljiva iz sraza izabranih medija i scenske akcije ili neakcije. Nova predstava Irme Omerzo Ništa, nastala u produkciji Marmot i koprodukciji Centra za kulturu Trešnjevka, nalazi se na pola puta između obiju navedenih razvojnih putanja. Imamo li u vidu sučeljavanje violončelista Svebora Szekelyja, triju plesačica, Sonje Pregrad, Zrinke Šimičić i Zrinke Užbinec, prostora oblikovanoga svjetlom (Zdenko Trandler) i trima roletama (scenografija Lara Badurina) koje dijagonalno presijecaju scenu, nedvojbeno možemo reći da predstava slijedi, uvjetno rečeno, apstraktniju liniju. No Irma Omerzo u najavi predstave jasno šalje apel o stanju hrvatske kulture, naglašavajući da je premijerna izvedba možda i jedina izvedba predstave. Suočavamo se s podatkom da je Ništa tek 62,5% predstave, dok ostatak opasno visi zbog kresanja sredstava plesnim umjetnicima. Činjenica da ovaj tekst nastaje na Svjetski dan plesa, kad se cijelim svijetom na sva usta slavi ples, čitaju se međunarodna poruka argentinskoga koreografa Julia Bocce i hrvatska poruka primabalerine Maje Bezjak, organiziraju brojne plesne manifestacije, kako u scenskim prostorima, tako i na otvorenim prostorima, ne bi li se širu populaciju zarazilo plesom, iz perspektive svakodnevne posvećenosti i ustrajavanja na ovom obliku umjetnosti unatoč minimalnim uvjetima opstanka doima se, u najmanju ruku, paradoksalno.

Misao Irme Omerzo u radu na predstavi vodila se idejom Moshea Feldenkraisa da je stajati mirno teže negoli kretati se. U osnovi je istoimene metode usmjerene poboljšanju funkcioniranja ljudskoga organizma, koju je Feldenkrais i utemeljio, da pokretom radimo na samosvijesti, kako bi se povratno smanjila ograničenja u kretanju. Plesačice na sceni u pokret kreću iz stanja mirovanja, ali tek kad tijelo mirovanjem dosegne maksimum napetosti i više ne može ostati u toj poziciji. Trenutak najveće napetosti zapravo je trenutak maksimalne kreativnosti jer je tijelo, osluškujući događanja u vlastitoj nutrini i zapažajući fine nijanse sitnih pokreta, kao što su dizanje prsnog koša zbog disanja, trzaji mišića, titraji tijela, toliko zasićeno da svu nakupljenu energiju otpušta u pokret. Glazba koja dopire od violončela također je važna kao informacija koju plesačice prikupljaju dok miruju. Kad krenu u gibanje, glazba djeluje kao inicijator ritma njihova kretanja. Među plesačicama nema kontakta, svaka od njih slijedi vlastitu minikoreografiju tijela. I međusobno preuzimanje građe i uspostavljanje odnosa koji odvojene dionice povezuju u trio događaju se kao posljedica prikupljanja informacija iz okoline.

Bones – posveta za dvije bakice – sasvim osobna priča

Intrigantan pristup: Ništa Irme Omerzo

Predstava Bones – hommage za dvije bakice Sanje Tropp Frühwald i Jule Flierl nastala u produkciji Vrum posve je drukčijega karaktera. Bones proizlazi iz osobnih priča svake autorice, prepletanjem sjećanja na djetinjstvo i odrastanje s bakama. Bake, iako potekle iz različitih sredina, Hrvatske i Njemačke, i iako su daleko od medijske eksponiranosti, jedna švelja, a druga tkalja, sličnih su životnih putova, kao i plesne umjetnice, čiji su se životi, barem na umjetničkom planu, spojili. Autorice kroz scenske akcije i tekst koji izriču otkrivaju lica žena mimo društvenih uloga radnice ili bake, u kojima ih najčešće prepoznajemo. Razotkrivene, demaskirane, otkrivaju kako su se nosile sa životom u totalitarnim sustavima, iza Berlinskog zida i u komunističkoj Jugoslaviji. Fragmenti političkih govora, poznati šlageri, vijest o smrti druga Tita, informacije o izbacivanju sa sveučilišta zbog potpisivanja peticije protiv naoružavanja Njemačke i godinama provedenim u zatvoru iz sfere doma promiču bake u javne subjekte, Tereziju Tišljarić i Ingeborg Flierl. Autorice nisu zaobišle ni pitanja koja se tiču ženskih prava i političke korektnosti. Kako se osjećaš u domu? S koliko si muškaraca spavala? Jesi li se za rata bojala više Nijemaca ili Rusa? Je li te strah smrti? Jesi li prevarila djeda kao što je on tebe? Samo su neka od pitanja koja izvođačice upućuju bakama, uprisutnjenim projekcijama videa. Odgonetanje odgovora prepušteno je unukama. Videoprojekcije (uz autorice video potpisuje i Bartholomäus Honik) važan su čimbenik u oblikovanju predstave. Tri isječka videa, tri duge scene koje prelamaju izvedbu, okosnice su predstave. Prva od njih posveta je radu baka, na sceni ispunjenoj kartonskim kutijama u tišini i mraku projiciraju se tkalački stan, tkanine, šivaći pribor. Druga snimka prikazuje bake onakve kakve ih unuke vide i žele pamtiti, rasplesane u žitnom polju, sretne, rasterećene prošlosti i briga. Treća snimka projicira se na trudnički trbuh izvođačice, baka se povezuje s fetusom, kosti (bones) predaka s kostima nasljednika. Koliko nas nasljeđe određuje, kako proniknuti u tajnu života? Povezujući idealizirane slike baka s procesima tjelesnoga rasta, starenja i propadanja, samo/identifikacije s društvenim ulogama, ne bježeći pritom od emocija (ganutljiva vokalna izvedba Jule Flierl međimurske Vuprem oči) u zatvorene koncepte autorice su vješto zaokružile izvedbenu cjelinu.