Glasno i nejasno naprijed

Okrugli stol Hrvatski jezik pred ulaskom u Europsku Uniju okupio je stručnjake, pravnike i jezikoslovce, kako bi se iznijela pitanja i nedoumice vezane uz položaj hrvatskoga jezika, njegovu (ne)ravnopravnost i zaštićenost u europskoj zajednici u kojoj bi se doskora trebao naći. Cilj je skupa bilo artikuliranje konkretnih rješenja u prevoditeljskim i pravnim pitanjima pretpristupne faze, uglavnom što se tiče dokumenata, i njihova prikladna, dakako dvosmjerna, prevođenja te definiranje sama hrvatskoga standarda u ne isključivo preskriptivnom, nego i u smislu jezičnoga planiranja, uspostave kvalitetne i produktivne jezične politike.

Oko složene problematike pravne, sociolingvističke i unutarjezične domene sučelilo se deset vrsnih predavača (redom izlaganja: Maja Bratanić, Marin Andrijašević, Susan Šarčević, Jasminka Novak, Neda Erceg, Josip Silić, Mirko Peti, Barbara Kryžan-Stanojević, Jagoda Granić, Anita Peti-Stantić), a o užarenosti teme svjedoče rasprave koje su (iako je drukčije bilo planirano), na trenutke i gorljive, slijedile nakon svakoga predavanja.

Razgovor o položaju hrvatskoga jezika unutar Unije zasniva se na konceptu jezične ravnopravnosti kao jednog od njezinih osnovnih načela, potvrđenih i Lisabonskim ugovorom 2007, koji se, između ostalog, „obvezuje štititi različitost kultura i jezika EU“ te brojnim odredbama o prevođenju dokumenata.

Formalno je na tom polju dosta učinjeno: objavljeni su specijalizirani priručnici, Priručnik za prevođenje pravnih akata Europske Unije (Zagreb, 2002), Priručnik za prevođenje pravnih propisa Republike Hrvatske na engleski jezik (Zagreb, 2006), a hrvatski je uvršten i u internetsku bazu euro log, višejezični digitalni mrežni pojmovnik koji obuhvaća područja djelovanja EU i kao takav od velike je važnosti za stvaranje terminologije za europski pravni sustav. No hrvatska sveučilišta ne obrazuju prevoditelje adekvatno i prema zahtjevima koje nameće Europa, a jedino je rješenje što hitnije napraviti prijedlog novoga interdisciplinarnog studijskog programa koji će stvoriti novi profil prevoditelja – jezikoslovca-pravnika, kao i usklađivanje toga studijskog programa s načelima europskoga studija EMT (European Masters in Translation), koji je Opća uprava za prevođenje pokrenula prije tri godine.

S jedne strane hrvatski će jezik u Europskoj Uniji tako postati vidljivijim, s druge je strane razumljiv strah od njegova mogućeg potiskivanja. Pristajući ući u Europu, u okviru njezinih pravnih odredbi o jeziku, na nama je odrediti specifičnosti jezika, prepoznati ono bitno za njegov identitet. Od silne je važnosti učiniti i da taj jezik bude vidljiv ovdje, što znači s iznimnim oprezom lučiti jezikoslovne od političkih odluka i razloga. Primjerice, slučaj nedavne ponude da se dokumenti susjednih zemalja-pretpristupnica prevode s hrvatskoga, umjesto velikodušne geste, mogao bi skrivati zamku svođenja svih jezika štokavske osnovice na jedan. Riječ je o ponudi isključivo političke naravi, bez vođenja računa o jezikoslovnim razlozima, i znači vraćanje jezika u stanje njegove slabe ili nikakve znanstvene definiranosti, dakle stanje slabosti koje jeziku nikako ne odgovara (politici da, upozorava Peti).

Nesigurnost u integritet jezika kreće od nas samih, prije svega, kolebanja u izboru standarda, pri čemu se svakako trebamo odlučiti za strukturalističku koncepciju koja priznaje jezik kao standard, pristupa kulturi i politici u koegzistenciji te se brine o očuvanju i svijesti o identitetu. Identitet kao pripadnost kontinuitetu znači povijesnost i dijakroniju, jasno ne u sukobu sa sinkronijom, ističe Silić.

Strah od minorizacije i suzbijanje nezadovoljstva u procesu europeizacije – prilagodbe propisima i zahtjevima EU – postiže se okretanjem jezičnoj politici i jezičnomu planiranju, svjesnom naporu da se utječe na funkciju, strukturu i usvajanje jezika, a obuhvaćajući tri bitna aspekta: upravno-pravni, edukativni i kulturnojezični (koji je najteže ispuniti). Najlakše se, dakako, rješavaju problemi kojih je rješenja lako ozakoniti. Na tom je tragu 2005. odlukom Ministarstva za znanost, obrazovanje i šport osnovano Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika te pokrenuta Inicijativa za donošenje Zakona o jeziku. Ona je indikator određene vanjske ugroženosti: prvi se put, naime, javila pri izdvajanju hrvatskoga iz srpskohrvatske nametnute složenice, a drugi put sada, kao nastojanje da se se hrvatski zaštiti pri ulasku u Uniju. Jezik, vidljivo je, izjednačen je ovdje s identitetom, zapravo, o identitetu je i riječ, podcrtava Peti-Stantićeva.

Na taj način, (odveć) optimistično zaključuje Kryžan-Stanojevićeva, europeizaciju valja shvatiti i kao: „rad na jezičnoj svijesti, pripremu hrvatskoga jezika za ulogu jezika prema izboru u višejezičnoj ponudi, rad na dostupnosti za one koji su ga izabrali (jasan standard, hrvatski jezik kao brend, hrvatski lokalni kolorit dostupan putem jezika….), ali i za nas (jasan standard, svijest raznolikosti, pravo izbora)“.

Potreba da se djeluje, jasan cilj (koliko su god sredstva različita, u ovome trenutku to se čini manje važnim) te poteškoće zajednički prepoznate kao takve obećavaju mogućnost da će nas i ta Europa prepoznati kao 0,8 posto ponosnih govornika, svakako snažnijih nego 0,8 posto zbunjenih mucavaca!