Depoetizacija poezije

Robert Roklicer, vrijedni nastavljač Jutra poezije i „pjesnik na prvu loptu“, kako mu je spočitnula kritika, nastavlja svoj poetski trend u zbirci proturječnog naslova Pivo ne ostavlja mrlje od kave koja je za razliku od zbirki Underground (2004) i O čemu pričaš (2007) kritičnija i duhovitija. Naime, kad tradicionalno shvaćene muze zašute, Robert progovara žestoko, izravno, bez simbolične dlake na jeziku. Njemu je, barem se tako čini, posve svejedno hoće li čitatelja zapanjiti, hoće li povrijediti njegove tradicionalne, uvriježene duhovne postulate.

Robert potajno, ali uporno, smišlja zamku u koju će zaplesti čitatelja. On će ga narativnim i prigodničkim vizurama iznenaditi, potkopavajući njegovu ishitrenu odluku da dalje ne čita. A onda slijedi dramatski trenutak poentiranih Robertovih smicalica. I neočekivano se on i čitatelj „drže za ruke i skaču u vir“:

Palimo cigarete i razgovaramo o poeziji.

Slaže se sa mnom da su pjesnici tašti ljudi,

Uvijek se nečemu čude, pa tako i Smrti.

Puni su sebe, ti vražji ljudi, ne žele

Otići na vrijeme.

(Držimo se za ruke i skačemo u vir)

Roklicerove motivsko-tematske preokupacije nezadovoljna buntovnika, kojemu je dosta luzerskih situacija, prastarih institucija poput braka, koji se razbarušeno i pristrano odaje piću i seksu, koji namjerno vulgarizira one konvencije na kojima počiva građansko društvo, nisu same po sebi svrha njegovih poetsko-estradnih dosjetaka. Naime, on svoga čitatelja, kao što već rekoh, čeka u zasjedi, smišljajući svoje trpke priče, da bi ga na kraju ulovio vještom slikom koja izaziva smijeh. Kao da kaže: Eh, tu sam te čekao. Takav je u pjesmi Strah od letenja, Efektno zaključivanje, Brada mog starog, Zeko i potočić, Na svadbi, Ne mogu ti sve reći. Kritika ističe da su Robertove sočne psovke obične poštapalice i da su mu vulgarizmi u službi „dramatiziranja određenih situacija“. Zapravo, on te svoje grube, neuglađene nepodobnosti itekako smišlja. On ih vješto i neočekivano ubacuje, kao da se, usprkos svemu, raduje toj pomalo izopačenoj stvarnosti i fura je žestoko u svojim stihovanim uradcima. Prema građanskom kodeksu rekli bismo da je sablažnjivo nepristojan i da stalno prizivlje vraga. Na nama je izbor.

A kad mu stavljaju pod nos Bukowskoga iz šezdesetih godina prošlog stoljeća i njegov prljavi realizam, Robertu u prilog mogu reći da nije dosadan, da ne zamara dužinom narativnog stihovanja, da je duhovit i da zapravo šoto šoto – voli život. .

On buntovnički rezonira pijuckajući i pljuckajući na ovaj nesavršeni svijet, i njegove paradoksalne, depoetizirane paradigme neumoljivo iz kvazitransparentnog ironijskog odmaka prelaze u opsesivni cinizam:

Uostalom, treba mi samo čašica žestice

da otkrijem skrivene

talente u sebi.

A onda će sve ići lako

baš kao podmazano.

(Susjed)

Frivolnosti kojima se Roklicer obilato služi ne mogu se nadomjestiti nekom pjesničkom alegorizacijom. Ne mogu se ničim zamaskirati, jer on eksplicite razastire pred nama drzovita i često neobuzdana nezadovoljstva, alergije na život i sve što on sa sobom nosi. Možda će nam se kadikad, dok čitamo Robertove depoetizirane maštarije, učiniti da nas on to zapravo zavarava, obmanjuje, i da je ono što on zapravo misli neka potpuno druga priča. Kako god bilo, Robert Roklicer vraški tjera po svome, uspješno nam gurajući pod nos svoje luzerske mistifikacije, počevši već od naslova, koji je svojevrstan primjer antitetičnog paradoksa: Pivo ne ostavlja mrlje od kave.