Cvjetovi njihovih tajni

Sklonost feminističkom diskursu, obrade tema koje bi se uvjetno mogle nazvati ženskima, profiliranje zanimljivih i slojevitih protagonistica te predočavanje zbivanja iz dominantno ženske perspektive neka su od trajnih obilježja španjolskoga filma. Unatoč političkim, socijalnim, kulturološkim i inim mijenama, to podjednako vrijedi za sva razdoblja španjolske kinematografije. Sedmu umjetnost na iberijskom poluotoku u prvoj polovici 20. stoljeća stvarale su i svojim djelima obilježavale umjetnice Rosario Pi i Ana Mariscal, a nešto kasnije i sve do sredine 90-ih Pilar Miró, koje su se u okvirima dominantno muške filmske industrije izborile za legitimno pravo glasa. Tri spomenute autorice, među kojima se intrigantnošću osobito izdvaja Pilar Miró, zaslužne su za rušenje određenih kulturoloških i socioloških barijera i tabua te za afirmaciju ženskoga filmskog autorstva i prava na subjektivan pristup feminističkim temama. Još od tridesetih godina prošloga stoljeća i razdoblja prije i za vrijeme građanskog rata, preko gotovo četiri desetljeća Francove diktature do vremena nakon njegove smrti u kojem se španjolsko društvo liberalizira i otvara zapadnim utjecajima, iberijski su filmaši pokazivali naglašen senzibilitet prema tematiziranju spolne i rodne problematike. To podjednako vrijedi za sineaste oba spola te stilski i tematskim preokupacijama potpuno raznorodne autore, koji se među ostalim bave i temama ženske neravnopravnosti i diskriminacije, kao i njihovim pravom na različitost, ostvarivanje poslovne i društvene moći te iskazivanje i zadovoljavanje seksualnih potreba i preferencija. Dok je zaokupljenost uvjetnim ženskim pričama i temama uglavnom očekivana i na stanovit se način podrazumijeva u djelima suvremenih španjolskih redateljica poput Isabel Coixet, Icíar Bollaín, Josefine Molina i Marte Balletbň-Coll, ona je i često obilježje filmova njihovih muških kolega. Počevši od znamenitoga Pedra Almodóvara, oskarovca trajno zaintrigiranog storijama o osebujnim ženama na rubu živčanog sloma i otkrivanjem cvjetova njihovih tajni, oslanjanja na snažne protagonistice i usmjerenosti na njihove životne, ljubavne i ine drame lako su uočljiva i u djelima uglednih španjolskih filmaša kakvi su Carlos Saura, Victor Erice, José Juan Bigas Luna, Julio Médem, Fernando Trueba pa čak i bizarnostima sklon Álex de la Iglesia. Svi se oni u svojim žanrovski manje ili više čistim i definiranim ostvarenjima bave i pitanjima spolnih, rodnih i seksualnih odnosa, koja nerijetko analiziraju iz barem ravnopravna ako ne i naglašeno ženskog motrišta, kroz koja propitkuju burnu nacionalnu povijest, osobne i društvene identitete te odnose sadašnjosti i prošlosti.

Kadar iz filma Lucia i seks

Upravo se time bavio i netom završen ciklus naslovljen Žene.es / Mujeres.es, koji je uz suradnju veleposlanstva Kraljevine Španjolske i Hrvatskoga filmskog saveza održan u zagrebačkom kinu Tuškanac. Koncipiran kao program od pet kakvoćom dosta ujednačenih, hvaljenih i nagrađivanih te široj publici prilično atraktivnih naslova, ciklus je još jednom demonstrirao vitalnost i potentnost suvremenoga španjolskog filma. Također, kroz djela jedne redateljice i trojice njezinih kolega publika je dobila priliku steći uvid u senzibilitetom i poetikom srodne načine na koje se u današnjem španjolskom filmu sagledava i analizira problematika ženskih bračnih, obiteljskih i socijalnih relacija.

Titula najuspjelijega prikazanog filma neosporno pripada naslovu Lucía i seks, među ostalim i dvjema nacionalnim filmskim nagradama Goya ovjenčanoj romantičnoj melodrami cijenjena scenarista i redatelja Julia Médema. Najboljim filmom u dosadašnjoj redateljskoj karijeri Baskijca Medéma općenito se drži romantična drama Ljubavnici polarnog kruga, djelo u kojem je autor po uzoru na Krzysztofa Kieślowskog demonstrirao sklonost izvedbenom minimalizmu i cikličkoj narativnoj strukturi. Također, priklanjanje fluidnim zapletima, naglašenom lirizmu i suptilnoj erotici s pretpostavljivo provokativnim umetanjem rubno pornografskih detalja, bitna su obilježja njegova autorskog rukopisa koja su u Ljubavnicima... tek naznačena, da bi do punog izražaja došla upravo u filmu Lucía i seks. Kao što je razvidno i u drugom njegovu prikazanom filmu, ponešto inferiornijoj Kaotičnoj Ani, Medém je filmaš uistinu jedinstvena i prepoznatljiva stila, čija djela odlikuju inteligentno koncipirani zapleti, uvjerljivi i slojeviti protagonisti, njihove intrigantne egzistencijalne i romantične drame, dojmljiva vizualnost s povremenim otklonom prema nadnaravnom te snažan simbolički potencijal. Sve je to lako uočljivo i u dramaturški ciklički strukturiranu filmu Lucía i seks, storiji o mladom književniku Lorenzu i nekoliko u njega smrtno zaljubljenih žena. Medém tijekom čitavog filma vrlo efektno i sugestivno predočava odnose svjesnog i podsvjesnog, snova i zbilje, intuicije i racionalizma, erosa i tanathosa, željenog i mogućeg te umjetnosti i života. Pritom obilno eksploatira elemente melodrame, no ponekad se nažalost utječe i odveć doslovnoj simbolici, poput one da pad u neku od otočkih pećina označava i pad u vlastitu podsvijest. Redatelj smatra da su žene u cjelini strastvenije, ali i racionalnije i u ključnim životnim trenucima sabranije te muškarcima nude sigurnu luku i trajno životno i umjetničko nadahnuće.

Nagonsko i racionalno

U egzistencijalističkoj romantičnoj drami Sretna zvijezda, ovjenčanoj s pet nagrada Goya i nagradom kanskog ekumenskog žirija, danas nažalost pokojni redatelj Ricardo Franco konstruira iznimno zanimljivu i sugestivnu te dijelom almodovarovski pomaknutu priču o neobičnom ljubavnom trokutu. Njegov je najvažniji vrh privlačna prostitutka Marina u izvrsnoj interpretaciji Maribel Verdú, djevojka zlatna srca i nesretne sudbine koja će usporedno iskreno zavoljeti dvojicu muškaraca. Jedan je dobrostojeći sredovječni mesar Rafael, staložen i osamljen čovjek koji zbog impotencije nije zasnovao obitelj, a drugi nepopravljivi i nasilnim ispadima sklon kriminalac Daniel, Marinin vršnjak. I u tom se filmu eros neprekidno sudara s tanathosom i nagonsko s racionalnim, a u liku nesigurne Marine na vrlo kompleksan način predočene su nijanse požrtvovne ljubavi jedne žene prema dijametralno različitim muškarcima i njezinoj djeci.

U nagrađivanoj humornoj romantičnoj drami Mataharis darovita suscenaristica i redateljica Icíar Bollaín bavi se sudbinama triju dobno različitih žena, spretnim istražiteljicama jedne madridske detektivske agencije. Pričom o najmlađoj Inés, koja se infiltrira u redove pobunjenih tvorničkih sindikalista da bi vlasnicima tvornice pomogla osujetiti radnički prosvjed, u čemu će je omesti zaljubljivanje u sindikalnog vođu, autorica daje i zanimljiv socijalni komentar. Druge dvije storije, ona o mladoj majci Evi koja će otkriti da joj suprug ima dijete iz davne veze, i ona o sredovječnoj Carmen, koja shvaća da joj je razvod jedini izlaz iz propaloga braka, također nude zanimljive i slojevite karaktere žena u čijim se odlukama očituju postojanost, promišljenost i zrelost.

Možda najslabiji, no ipak dovoljno poticajan film iz ciklusa je na istinitim događajima temeljena ratna drama 13 ruža Emilija Martíneza Lazára. Riječ je o posve konvencionalnoj i pravocrtnoj priči o trinaest mladih žena, mahom još naivnih djevojaka zadojenih idejama socijalizma i pravde, koje su tek počele otkrivati čari prvih ljubavi, a koje je netom uspostavljen fašistički režim Francisca Franca 1939. osudio na smrt. Unatoč zamjetnim nedostacima poput razmjerno površna profiliranja nekih protagonistica i bitnih sporednih likova te nepotrebna mjestimičnog posezanja za patetikom, šarm i gledljivost španjolskom kandidatu za Oscar 2008. jamče raspoložene glumačke interpretacije.