Čudesne pjevačke preobrazbe

Na prenapučenoj svjetskoj sceni rane i barokne glazbe već nekoliko godina vrlo visoko kotiraju imena troje hrvatskih izvođača. Muzikologinje i pjevačice Katarine Livljanić, mezzosopranistice Renate Pokupić i kontratenora Maxa Emanuela Cenčića, koji je, doduše, u ranom djetinjstvu napustio rodni Zagreb te se u cijelosti glazbeno formirao u austrijskoj prijestolnici. O inozemnim uspjesima i umjetničkim dosezima spomenutih vrsnih glazbenica u našoj se sredini barem ponešto zna, dok je svjetski glasoviti Cenčić u žarište naše glazbene javnosti dospio opet prošle jeseni, nakon blistava koncerta održana na festivalu Samoborska glazbena jesen. To njegovo prvo kontratenorsko gostovanje u Hrvatskoj i ovogodišnja nominacija za diskografsku nagradu Porin, u kategoriji najboljeg inozemnog albuma klasične glazbe (integralna snimka Händelove opere Faramondo) Cenčića ponovno dovode na novinske stupce.

Kao član Bečkih dječaka-pjevača (1986–1992) Cenčić je bio jedan od najistaknutijih solista toga glasovitog zbora, a potom je kao koncertni sopran nastavio uspješnu solističku karijeru, koja ga je vodila od zapadnoeuropskih metropola do kulturnih središta Sjeverne Amerike i dalekog Japana. Godine 2000. bivši dječački i tinejdžerski sopran odlučio je pjevačku karijeru nastaviti kao kontratenor. Uslijedile su godine vrlo temeljita rada na pjevačkoj tehnici i isto takva studiranja znalački birana repertoara. Od sama početka te treće i konačne Cenčićeve pjevačke preobrazbe počeli su se nizati sjajni vokalni i interpretacijski rezultati, odreda dokumentirani sjajnim nizom tematski koncipiranih diskografskih projekata objavljivanih u izdanju čuvenih etiketa Capriccio, Archiv Produktion i Virgin Classics: Cantate d’amore D. Scarlattija (2003), kantate A. Vivaldija (2004), venecijanska serenada Andromeda liberata (2004), kantate Antonija Caldare (2005), novi izbor kantata D. Scarlattija (2006), recital Rossinijevih opernih arija (2007), Händelove opere Rodrigo (2008) i Faramondo (2009) te netom objavljen nosač zvuka s reprezentativnim izborom Händelovih opernih arija pisanih za mezzosopranistice ili za kastrate. Na osnovi takve uistinu respektabilne diskografije mirno možemo ustvrditi kako iznimno traženi Cenčić svoje kontratenorske kolege uvelike nadmašuje i superiornom vokalnom tehnikom, većim glasovnim opsegom, začudnom stilskom mimikrijom, bujnim temperamentom te neusporedivom repertoarnom svestranošću. Zbog svega toga Max Emanuel Cenčić zasluženo uživa status internacionalne pjevačke zvijezde, koja se – što je osobito važno – iz tjedna u tjedan diljem svijeta izravno potvrđuje na vodećim opernim pozornicama i koncertnim podijima svijeta. No barokni pjevački mag Cenčić itekako je začudo sklon nemalim repertoarnim izazovima, pa se tako upravo vratio s japanske turneje gdje je pod vodstvom Riccarda Mutija bio solist u izvedbama Orffove scenske kantate Carmina Burana, dok će u studenom o. g. na sceni Bečke državne opere sudjelovati na praizvedbi Medeje, najnovije opere suvremenoga njemačkog skladatelja Ariberta Reimanna.

Max E. Cenčić

Premda kontratenorski fah izričito podrazumijeva glazbu baroknih majstora, Cenčić pokatkad naprosto ne može odoljeti posve neuobičajenim, ali i promišljenim repertoarnim iskoracima, i to u začudnu rasponu od Rossinijevih uloga i Straussova princa Orlofskog sve do Reimannova Herolda. Potrebu za tim osvježavajućim umjetničkim izletima Cenčić opravdava riječima: „Iako sam radoznao duh izrazito sklon novim umjetničkim izazovima, ja ipak ne podnosim brzopletost i proizvoljno eksperimentiranje, jer to nikad ne može uroditi valjanim i trajnijim rezultatima. Uporan sam, temeljit i jako samokritičan. Težeći zanatskom i izražajnom savršenstvu, ja se neprestano i bespoštedno preispitujem, pa valjda stoga i nemam problema s pokatkad utemeljenim opaskama izrečenim od strane kritičara ili pak svojih glazbenih kolega. Svim glazbenicima koji doista žele napredovati ta vrst povratne informacije može biti itekako koristan korektiv.“

Samokritični Cenčić zasad očigledno nema ni najmanjih problema sa svjetskom glazbenom kritikom, štoviše; njegove koncerte, operne nastupe i diskografska izdanja redovito prate same pohvale. Nakon lauda njegovu tumačenju naslovne uloge Faramonda u istoimenoj Händelovoj operi uslijedili su jednaki hvalospjevi za recital Rossinijevih mezzosopranskih arija, koje je prvi put neki kontratenor uspio uvjerljivo preoteti tradicionalno institucionaliziranim primadonama. No ovaj istraživački nastrojeni glazbenik nastavio je još više razmicati kruto postavljene granice između konvencijom utvrđenih pjevačkih fahova, pa je tako na svom najnovijem albumu snimio niz Händelovih opernih arija, koje su izvorno bile napisane za kontraaltistice, mezzosopranistice i sopranistice te za različite tipove kastrata. Pjevački, stilski i dramski neupitni Cenčić na tom nam se albumu predstavlja kao superioran tumač deset opernih uloga, koje je Händel skrojio po mjeri za nekolicinu najslavnijih onodobnih pjevačica (Margherita Durastanti, Francesca Bertolli, Diana Vico) i kastrata (Senesino, Giovani Carestini, Valeriano Pellegrini). Uz izvanrednu potporu ansambla I Barocchisti i maestra Diega Fasolisa, demonski virtuozan i muzički nadasve sugestivan Cenčić ovdje nas zapanjuje kameleonskim blistavilom svojih vokalnih preobrazbi. Toliko raznorodan repertoarni izbor još ostaje nesavladivom preprekom za većinu svjetskih kontratenora, pa nas ne treba čuditi što je za netom objavljen nosač zvuka Cenčić već nominiran za dvije iznimno ugledne diskografske nagrade: Les victoire musique (Francuska) i Eho Classic (Njemačka).

Bit će zanimljivo uskoro doznati hoće li – u jakoj konkurenciji pijanistice Marte Argerich i violinista Gidona Kremera te sopranistice Inve Mula – naš svjetski proslavljeni kontratenor drugi put osvojiti nagradu Porin, tim više što je za snimku Faramonda već dobio tri prestižna inozemna priznanja (Grand Prix d’Academie Charles Cros za najbolju opernu snimku u 2009. godini, Editor’s Choice časopisa Gramophone, nagrada Diapason découverte). Kako god da bude, ipak nam je najvažnije to što se „zagrebački Orfej“ (barem podrijetlom!) napokon postupno priklanja glazbenim podijima svoje domovine Hrvatske; naime, Max Emanuel Cenčić održat će 13. srpnja koncert na Dubrovačkim ljetnim igrama, a uz to postoje naznake da ćemo ga ujesen sljedeće godine napokon moći čuti i u njegovu rodnom gradu Zagrebu (ciklus Lisinski subotom).