Bestseleri začinjeni metaliterarnošću

Zaprešićka izdavačka kuća Fraktura već niz godina upoznaje publiku s dosad nam nepoznatim, kvalitetnim europskim autorima i bez njihova truda domaći ljubitelji pisane riječi ostali bi zakinuti za mnoga vrhunska djela suvremene književnosti. I kad posegne za bestselerskim naslovom, Frakturin se urednik Seid Serdarević trudi da to ne bude formulaično pisana književna konfekcija, nego da tečno i atraktivno ispripovijedana dinamična priča bude obogaćena i signalima i referencijama upućenima zahtjevnijem čitatelju. U takvo štivo svakako pripadaju romani Sjena vjetra Carlosa Ruiza Zafóna i Hladna koža Alberta Sáncheza Pińola, koje je Fraktura izdala 2006, a prije nekoliko mjeseci isti je izdavač objavio i nove romane tih autora. Kako su ta djela u mnogočemu slična, posvetit ćemo im se u okviru zajedničkoga teksta.

Carlos Ruiz Zafón i Albert Sanchez Pińol rođeni su u Barceloni, prvi 1964, a drugi 1965, i obojica su prethodno spomenutim romanima postigli izniman uspjeh – Zafónova je Sjena vjetra prevedena na četrdesetak jezika i prodana u desecima milijuna primjeraka, a Pińolova je Hladna koža samo u Španjolskoj dosegnula polumilijunsku nakladu i doživjela izdanja u dvadesetak država. Dobitnu kombinaciju nije pametno odbaciti pa se autori u novim romanima motivski, sadržajno i žanrovski nadovezuju na svoje prethodne uspješnice, a, kako već istaknusmo, njihovi su novi romani u mnogim sastavnicima podudarni i vrlo slični. Radnje Pińolove Pandore u Kongu i Zafónove Anđelove igre smještene su u vrijeme Prvoga svjetskog rata, oba glavna lika odrastala su bez prave roditeljske skrbi, protagonisti su u obama slučajevima pisci koji pišu knjigu po narudžbi te obojica neko vrijeme provode radeći u novinarstvu. Također, oba romana sadrže elemente mistike, fantastike i tragične romanse te oba autora tematiziraju i književno stvaranje odajući počast slavnim prethodnicima (Zafón Charlesu Dickensu i majstorima gotičkog romana 18. i 19. stoljeća, a Pińol Edgaru Allanu Poeu i Julesu Verneu). No osim što romane povezuju navedene međusobne sličnosti, svaki se od autora u novim rukopisima naslanja na motive, teme i sadržaj svojih uspješnih prethodnih djela, ali uz jednu važnu razliku – dok Zafón u potpunosti slijedi formulu svoga megabestselera (pa se njegov novi roman ispostavlja već viđenom i manje dojmljivom reciklažom Sjene vjetra), Pińol se u Pandori u Kongu koristi pojedinim motivima poznatim nam iz njegove Hladne kože u funkciji autoironije, postmodernistički se poigravajući i svojim prethodnim djelom kao i s očekivanjem čitatelja, što se ispostavlja jednom od osnovnih osobina koja njegov novi rukopis čini dojmljivijim u odnosu na prethodni roman.

U Pandori u Kongu Albert Sanchez Pińol piše roman o pisanju romana; pričom nas vodi mladi pisac Tommy Thomson, kojemu odvjetnik Edward Norton daje unosan posao: da u zatvoru posjećuje osuđenika na smrt Marcusa Garveya i u obliku romana zapiše njegovu životnu priču, kojom će Norton pokušati dokazati neutemeljenost optužnice koja Garveyja tereti za dvostruko ubojstvo. Otkriva se da je Garvey bio pomoćnik dvojice mladih engleskih aristokrata tijekom ekspedicije u Kongu, kamo su se zaputili u potragu za zlatom, u pustolovinu koja osim mukotrpna pješačenja, gladi i žeđi te mučenja potlačenih afričkih robova uključuje i sukob s Tektoncima – tajanstvenom albino rasom koja živi ispod zemlje – ali i ganutljivu, nesvakidašnju ljubavnu priču muškarca i pripadnice neljudske rase podzemnih bića. Garvey se iz Konga vraća sam i biva optužen za ubojstvo dvojice plemića, ali Thomsonov roman dokazuje suprotno, izvlači ga iz zatvora i čini ga junakom koji je spasio svijet od najezde krvoločne rase. No je li sve bilo uistinu tako, čitatelj ne saznaje do zadnjega poglavlja, koje iznenađuje još jednim u nizu neočekivanih preokreta, čime se vrlo dinamična i uzbudljiva pustolovna priča začinjena elementima fantastike, mistike i erotike pretvara u rašomonijadu kojom autor problematizira mnoge teme: ljudsku sklonost okrutnosti, odnos među rasama, ali i odnos književnosti i zbilje, te analizu razine beskrupuloznosti do koje smo spremni ići kako bismo dosegnuli cilj kojemu težimo.

Pińolov novi roman mnogo je složeniji od prethodnog; osim što kombinira elemente više žanrova (pustolovni roman, fantastika, horor, erotika, kriminalistički roman) autor rukopis garnira i kritičkim impulsima spram klasnog ustroja ondašnjeg engleskog društva i imperijalističke politike te s tim usko povezana rasizma, a prisutne su i oštro intonirane, duhovite opservacije žutog tiska, ondašnjeg sudstva i odnosa izdavača prema autorima. Usto, kao iznimno dojmljiva odrednica rukopisa ispostavlja se njegov autoreferencijalni, metaliterarni sloj; Pińol poseže za variranjem pojedinih motiva iz prethodnog romana (najezda neljudskih bića i ljubavna priča s jednom od njih) koristeći se njima u svrhu autoironične persiflaže te se upravo takvo neočekivano duhovito poigravanje s vlastitim opusom, ali i s očekivanjem čitatelja, ispostavlja vrijednim kvalitativnim iskorakom.

Za razliku od Pińola, Carlos Ruiz Zafón nije smatrao potrebnim praviti veće otklone od prethodnog romana, što se pokazalo pogrešnim. Anđelovu igru Zafón piše u maniri gotičkog romana; radnju također pokreće knjiga koja protagonistu mijenja život, a koju on piše po narudžbi, no naručitelj je u ovome slučaju faustovski, mračni lik tajanstvenog izdavača. Opet je tu, kao i u slučaju njegove Sjene vjetra, i jedna tragična ljubavna priča, ali i motiv Groblja zaboravljenih knjiga, nekoliko ubojstava, prijeteći lik demonskih karakteristika, pregršt mračnih dvoraca, tamnih zakutaka, ukletih kuća te obilje kiše, sjenama zastrtih odaja i maglom obavijenih ulica. Priča sadrži manje rukavaca i manje je intrigantna negoli je to u Sjeni vjetra bio slučaj (iako novi roman ima gotovo sedamdeset stranica više nego prethodni), a nedostaje i šarmantan lik poput Fermina koji bi unio duhovitost i radnju povezao sa suvremenošću. I literarne asocijacije i referencije manje su brojne, u opisu autor se često koristi sličnim formulacijama, a pri gradnji prijeteće atmosfere i mračnog ambijentiranja nerijetko otkliže u kič, što je velika opasnost kod gotičkih romana, koju samo najveći majstori žanra uspijevaju izbjeći. Uglavnom, tržišna je orijentiranost i formulaičnost prevladala, a Carlos Ruiz Zafón se, za razliku od Alberta Sancheza Pińola, pokazao kao autor nesklon riziku, a još manje humoru na vlastiti račun.