Baletna priča o vremenu

Nasred pozornice prozirna plastična vreća u kojoj naslućujemo ljudsko tijelo. Iz nje se nježnim i polaganim pokretima izvlači Vladimir Malakov, blijeda i nezaštićena tijela. Na sebi ima samo slip u boji kože. Prisustvujemo li mi to porodu? Ili ponovnom rođenju? Pored vreće Malakova čeka par visokih crnih vojničkih čizama i crna krznena šubara. Iz offa već odzvanjaju sumračni simfonijski tonovi Henryka Góreckoga. Te prijeteće zvuke uskoro će – također s nosača zvuka – zapljusnuti toplotamni glas Hanne Schygulla, koja će nam progovoriti o vremenu koje više nikad neće postojati i o kristalnoj palači vječnosti. Intendant Državnog baleta u međuvremenu se ispetljao iz svoje folije, odrješito zakoračio u čizme, na glavu navukao šubaru i krenuo na – put.

Pas de deux na kotačima: Izlet u 20-te godine prošloga stoljeća.

Muški ansambl Državnog baleta Berlin s intendantom i prvim solistom Vladimirom Malakovim.

Naručivši taj komad u slovenskog redatelja Tomaža Pandura, koji već godinama plijeni svojim režijama, Malakov mu je omogućio ni više ni manje nego plesno propitivanje fenomena vremena. Pandur, koji je to odradio zajedno s koreografom Ronaldom Savkovićem, kaže: „Čini se da se kazalište u svakom trenutku svog postojanja ne hvata ukoštac samo s izazovima vremena nego da je u njegovoj biti ta čarobna tajna i da je ono u svakom kazališnom činu iznova uprizoruje.“ U temelje koncepta Pandur je ugradio djela dva različita velikana duha – ruskoga filmskog redatelja Andreja Tarkovskog i engleskoga fizičara Stephena W. Hawkingsa, čija je knjiga Kratka povijest vremena bestseler duga trajanja. Pandur je sa Staatsballett Berlin i Vladimirom Malakovom želio ponuditi i panoramu ruske duše i tematizirati pitanje nastajanja i prolaznosti kreativnosti i sve to skupa začiniti arhaičnim ugođajem uz ikone ruskoga monaha Andreja Rubljova. Na kraju smo dobili minuciozno režiranu plesnu predstavu koja je zasigurno i najkraća priča o vremenu. Nakon punih sedamdeset minuta tijekom kojih nam je ponuđen trip od mistike i muke, užasa i ljepote, kao da je sve rečeno i kao da nam pitanja više nisu nužna.

Plesač duševnih ugođaja. Vladimir Malakov

No to možda i nije važno za ovu predstavu. Jer dvojac, Pandur i Savković, poduprt scenografijom Numena, osvaja pokretnim (s)likovnim teatrom, nabijenim putenošću, u izrazu istodobno apsolutno minimalističkim. Čega sve tu nema: filozofije i jeftinih kazališnih štosova, kičaste homoestetike, rafiniranih svjetlosnih i scenskih efekata u čijem je središtu šest plesačica i sedam plesača te dvoje solista u kostimima srbijanske kostimografkinje Angeline Atlagić.

Žene na čelu s požrtvovnom, ali i odbojno hladnom Nadjom Saidakovom dame su iz poslovnoga svijeta na visokim potpeticama, s naočalama, visoko začešljanom kosom i u sivim uskim kostimićima. Ne zaboravimo žarkocrveni ruž na usnama. Kad nisu menadžerice ili tajnice, onda su majke sa simboličnom djecom u naručju ili mlade djevojke s ruskim rupcima. Poput Malakova i muški se dio ansambla polugol izmigoljuje iz plastičnih vreća i malo-pomalo pretvara u vojnike kojima iz desnog uha i dva prsta na desnoj ruci curi krv, a na golim prsima blista ordenje. Malakov je uvijek tu negdje, poput osamljena šetača provlači se između svih njih, oni ga svi stalno privlače, ali i odbijaju.

Prizor iz predstave

Teško je odrediti kad je kraj režiji, a gdje počinje koreografija. Tomaž Pandur i Riječanin Ronald Savković, koji je punih pet godina bio prvim solistom Državnog baleta, djeluju poput blizanaca. Savković, koji je angažiran kao „koreografska potpora“, potražio je ravnotežu između elegantnih linija baleta i izražajnih pokreta kojima je ishodište u sredini tijela. Njegovi plesači pokazuju sav svoj tjelesni sjaj. Istaknuo im je atletsko, ali mu je uspio i zanosan trio prepun dizanja i isprepletanja. Što se plesačica tiče, stereotipne su. Zločesti bi rekli da mu kolegice umjetnički nisu bile toliko važne.

Grupa Numen iza čijeg se naziva kriju dizajneri Christoph Katzler iz Beča i dvojica Zagrepčana, Sven Jonke i Nikola Radeljković, najuvjerljivi su dio predstave. Izvođačima su pružili konciznu i impozantnu scenu. Iz početnoga lebdećeg svjetlosnog kvadrata nastaje svjetlosna pozadina, a tmurno isprutane kulise vertikalnim i horizontalnim oblicima smireno i ritmički prate plesače pretvarajući se u daščanu ili rešetkastu pregradu ili u križ.

Željezna disciplina u lovu za debelim novčanikom. Ženski ansambl

Pandurova plesna predstava svoj je naslov dobila po 3. simfoniji, op. 36, koju je poljski skladatelj Henryk Mikolaj Górecki skladao još 1976. S njom se taj preteča poljske avangardne glazbe s kasnih pedesetih izvan granica Poljske proslavio tek nakon pada Berlinskoga zida, kad je Simfoniju tužnih pjesama otkupila radiostanica Südwestfunk Baden-Baden. Djelo se sastoji od tri stavka (Lento) koji se kontinuirano uspinju do pojave sopranskoga glasa. U Góreckijevoj simfoniji žene oplakuju smrt najdražih. U prvom stavku Marija plače nad raspetim sinom, podloga drugom tekst je osamnaestogodišnjakinje načrčkan na zidu Gestapova zatvora, a trećem gornjošleska narodna pjesma iz razdoblja poljskih ustanaka. Pandur okreće stvar naglavačke i na scenu dovodi majke koje svoju nerođenu djecu – tijesto za kruh – nose u prozirnim, okruglim tvrdim plastičnim torbama što im vise nad trbuhom. Čupkajući tijesto, jedu svoju djecu. Pandurove majke klonirana su stvorenja koja podsjećaju na žene iz današnjih ruskih modnih časopisa – sjajne vanjštine, izvježbana tijela i željezne discipline u postizanju savršena izgleda. Jer što je izgled bolji, to je veća šansa za brak s vlasnikom debelog bankovnog računa. Stoga je i logično da u jednom trenutku, i to sasvim iznenada, Góreckijeva glazba prelazi u Te quiero dijiste Nata Kinga Cola i da počinje erotizirajući društveni ples.

Rečenice o vremenu i o kristalnoj palači što nam ih šapuće Hanna Schygulla sročiše zagrebački dramaturg i književnik Darko Lukić i Lidija Pandur. Nadahnuli su ih Zapisi iz podzemlja Fjodora Dostojevskoga, kojemu je kristalna palača glavna metafora za prostor normativnosti, za racionaliziranoga čovjeka, za konstrukt kojem nasuprot stoji živi čovjek. Nadja Saidakova & co. u kristalnoj su palači kod kuće, a Vladimir Malakov ih začuđeno promatra naginjući se naprijed i natrag tako lijepo kao što to uspijeva samo vrhunskim baletanima.

Simfonija tužnih pjesama zadnja je premijera u ovoj sezoni u Staatsoper Unter den Linden i posljednja prije preseljenja. Od iduće sezone balet i opera i njezin umjetnički ravnatelj i generalni muzički direktor Daniel Barnboim u novoj su zgradi – u preuređenom bivšem Schillerovu kazalištu pod novom intendantskom palicom. Od sezone 2010/2011. intendant Salzburških svečanih igara Jürgen Flimm intendant je i berlinske Staatsoper. Zgradu u ulici Unter den Linden, koju je po nalogu pruskoga kralja Friedricha II. Velikoga za nepune dvije godine sagradio arhitekt Georg Wenzeslaus von Knobelsdorff, čeka trogodišnja temeljita rekonstrukcija. Sa Simfonijom tužnih pjesama Vladimir Malakov kao intendant Staatsballeta Berlin povukao je zasigurno svoj najradikalniji potez. Na ovakav iskorak Staatsballeta u svijet suvremenoga plesnog idioma dugo se čekalo. Publika je nagradila izvođače toplim pljeskom, a regionalni mediji iscrpnim i pozitivnim napisima.