Vrhunska francuska tradicija

Ciklus Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb nastavlja u našu metropolu dovoditi vodeće strane orkestre i time ozbiljno konkurirati jednako prestižnoj koncertnoj sezoni Lisinski subotom, koje su obje glavne osovine zagrebačkoga koncertnog života. Na posljednjem koncertu u nizu, u utorak, 13. travnja, publika Velike dvorane Vatroslava Lisinskog prisustvovala je koncertu Orkestra Romanske Švicarske (Orchestre de la Suisse Romande). Orkestar od 1918. kada ga je osnovao njegov polustoljetni voditelj Ernest Ansermet zadovoljava glazbene potrebe gradova Ženeve i Lausanne, simfonijskim koncertima i opernim produkcijama u Ženevskom Velikom kazalištu. Za njegovo su profinjeno muziciranje zaslužni i svi Ansermetovi nasljednici, među kojima su najzvučnija dirigentska imena 20. i 21. stoljeća (Paul Kletzki, Wolfgang Sawallisch, Horst Stein, Armin Jordan, Fabio Luisi i Pinchas Steinberg).

U Zagreb ansambl je stigao u sklopu europske turneje predvođene sadašnjim šefom dirigentom (od 2005), poljskim maestrom stare i pouzdane njemačke škole, Marekom Janowskim, kojega je zagrebačka publika već imala prilike upoznati prije dvije sezone na gostovanju Pittsburškog simfonijskog orkestra u ciklusu Lisinski subotom. Za razliku od bombastičnosti Amerikanaca, u slučaju ženevskog orkestra pod istim dirigentskim vodstvom u prvom je planu bilo profinjeno muziciranje francuske tradicije s preciznim upadima pojedinih instrumentalnih dionica, koje se u maniri komorne glazbe pozorno osluškuju i nadovezuju jedna na drugu. Takvu je vrstu filigranskoga zvukovnog pletiva orkestar, pod minucioznim pokretima maestra Janowskog, koji ništa ne prepušta slučaju, pokazao već u uvodnoj Ravelovoj suiti Couperinov grob. Posebna je kvaliteta u specifičnom zvuku pojedinih glazbala koji se prilagođavaju jedan drugome, tako da gudači bistrih kontura njeguju koncentrirani zvuk drvenih puhača, drveni puhači oponašaju prozračnost gudača, a limeni puhači svladavaju tiho i izražajno sviranje svojih drvenih ekvivalenata. U solističkoj točki večeri, Mendelssohnovu popularnu Koncertu za violinu i orkestar u e-molu op. 64 nosivim zvukom dragocjena Stradivarija imena Booth iz 1716. predstavila se nadarena mlada njemačko-japanska violinistica Arabella Steinbacher, za koju će glazbeni svijet tek čuti. Brzim pasažama u dvohvatima otkrila je vrhunsku tehniku kao i iskonsku muzikalnost u lakoći i svježini Mendelssohnove partiture. Premda je u tom repertoarnom koncertantnom djelu zvučala odveć odmjereno i perfekcionistički te stoga pomalo napeto i suzdržano, pravi je temperament u punoj snazi oslobodila u vatrometu guslačkog izraza Recitativa i scherza Fritza Kreislera u dodatku svojega dijela nastupa u solističkom koncertu.

Drugi je dio večeri vratio orkestru glavnu riječ i njegove kvalitete ponovno iskazao na primjeru remek-djela francuske glazbe. U 3. orguljskoj simfoniji Camillea Saint-Saensa orkestar se iskazao u punoj snazi, koncentriranoj zajedničkoj svirci u široku rasponu između pianissima i fortefortissima, u nijansiranu bogatstvu boja i izraza. Maestro Janowski dobro je osmislio dramaturgiju glazbenoga djela s vrhuncem na kraju te postupno širio zvuk orkestra prema veličanstvenom finalu uz dojmljiv prilog njemačkog orguljaša Tobiasa Berndta. Smiraj na samu kraju donio je još jedan primjer francuskog simfonizma uz koji se ovaj ansambl očigledno osjeća posebno vezan i želi da ga se po njemu i prepoznaje – melankolični stavak iz suite Pelleas i Melisanda Gabriela Fauréa.