Veliki i mali

Učestalost ovih oprečnih pojmova vrlo je velika. No brzo ih nauče već i djeca najranije dobi (seka je još mala, a ja sam već velik). Velik znači onaj koji je iznad prosječnoga, običnog u vrsti ili iznad onoga čemu se suprotstavlja (npr. velik radnik), ali može značiti i znamenita čovjeka, čovjeka na glasu (velik umjetnik). U političkom govoru, velik je obično onaj koji ima prostornih pretenzija prema tuđim teritorijima (npr. velika Mađarska, Bugarska, Srbija i sl.). Loše je zamjenjivati pridjeve velik i visok, a što se često čuje (On je veći od mene, a mislilo se na visinu: On je viši od mene). Malen pak, kao opreka velikomu, znači onoga koji ima male mjere u svojoj vrsti, koji je sićušan, neznatan. Zanimljivo je da su se oba pridjeva ugradila u mnoge izričaje, pa i u tome vlada neka ravnoteža – podjednak je broj frazema i s pridjevom velik i s pridjevom malen. Evo samo nekih od njih: biti na velikoj muci, biti velik na jeziku, biti velika sila, velika faca, zvijerka, riba, polagati u koga velike nade, obući se u velike gaće, živjeti na velikoj nozi, u velikom stilu, stavljati sve na veliko zvono, biti veliko dijete, imati veliko srce, počiniti veliki grijeh, postati velik u čijim očima, imati veće oči od želuca itd. Evo sada onih malih: čovjek male pameti, imati što u malom prstu, linija manjeg otpora, biti manji od makova zrna, nije mala stvar, motati koga oko malog prsta, plakati kao malo dijete, okolo kere pa na mala vrata, pružiti komu mali prst, a on zgrabi cijelu ruku, mala riba, mali čovjek, od malih nogu, priče za malu djecu itd. Ima i izraza u kojima se javljaju oba pridjeva: veliki i mali (ili sve veliko i malo) znači svi ljudi – i stari i mladi; mali (f)tič, vel’ki krič (što nevažniji to više galami), dok velika zvona zvone, mala šute, ili onaj koji sam dugo smatrala staračkim pretjerivanjem, dok i sama nisam dorasla do te narodne mudrosti: mala djeca mala briga, velika djeca velika briga itd.

Danas nam je vrlo obično rabiti ove pridjeve u oblicima velik i malen. No treba reći da je to ipak njihovo novije jezično ruho. Tako je pridjev velik izveden nastavkom -ik (što nije obilježje samo hrvatskoga jezika nego je tako i u drugim slavenskim jezicima). Prasl. oblik ovoga pridjeva bio je *velú, koji se i danas čuva u čakavskom određenom obliku pridjeva, veli. Ako niste neki čitač, pa vam je promaknuo Nazorov Veli Jože, sigurno vam je ostala nezaboravna divovska dizalica istoga imena. No istovrsni su primjeri i Veli Lošinj, Vela Luka, Srakane Vele (i Male), Orjule Vele (i Male), pa Kurba Vela (i Mala) itd. Kad god sam u Labinu ili samo onuda prolazim, svratim u kavanu na središnjem gradskom trgu. Ne samo što se lijepo zove, Velo kafe, nego je toliko ugodna da je se ne bi posramio ni Beč, a kamoli Zagreb. U Zagrebu tihih kavana, s ugodnim foteljima i dnevnim novinama te pristojnim konobarima, ionako više nema. I priložni oblik vele vrlo je rasprostanjen. Sjetimo se npr. Relkovićeva Satira (Slavonijo, zemljo plemenita, vele ti si lipo uzorita), pa velesajma, veletrgovine, veletrgovaca, veleposjednika, velegrada, veleizdaje, velemajstora, veleposlanika, veleposlanstva, velečasnoga, veledrogerije, velebilja i svega velebnoga. Od 15. stoljeća potvrđena je i riječ velmoža, i to ne samo kod nas nego i u ruskom i poljskom. Spominje se u starim hrvatskim spomenicima, a i u povelji kojom bosanski kralj Tvrtko potvrđuje povlastice Dubrovčanima. Značenje joj je plemić, vladar, boljar (lat. vir potens, vir magnus), ukratko velikaš. Velmožom i velikašem mogao se u srednjem vijeku prevesti magnat (od lat. magnus, velik, silan, odličan, ugledan, bogat), no u kapitalizmu izraz nije više bio primjeren za krupnoga i/ili financijskoga magnata, pa je u takvim sintagmama magnat i ostao. Velikaš i njegova družica velikašica izvedeni su od oblika velik. Svatko svojim djelom može postati i velikan (ona je velikanka), a takvi su dali i prezime Velikanović (znam samo za Isu, nestora hrvatskih prevoditelja, koji je živio od 1869. do 1940. godine). Proširenje osnovnoga pridjeva sufiksom -ik nastupilo je davno i zahvatilo je još baltoslavensku jezičnu skupinu (npr. lit. velíkos, što se vidi i u imenu Uskrsa u nekim jezicima – Veligdan, Velika noč, Velikonoce).

Ni pridjev malen nije odvajkada glasio tako; stariji je oblik bio mal > mao, određeni oblik mali. No proširenje nastavkom -en svojstveno je samo hrvatskom i srpskom jeziku, i to tek štokavskomu. Poimeničenja se izvode od oblika mal, npr. malac (djetić), mališ(a) (muško dijete), malica (djevojčica, ali u Hrvatskom primorju i vrsta smokve). Oblik malica čula sam još na vlastite uši od svoje (nažalost, već pokojne) susjede Katice Fugošić iz Dobrinja, koja je tako zvala svoju praunučicu. Ovamo se tvorbom priklanjaju i malodobni(ci), maloljetni(ci), malodušni(ci), maloumni(ci) i svi njima slični, ali i malomešnjak (što u kajkavskom znači rujan). Ima u kajkavskom i vel(i)komešnjak, a to znači kolovoz. Kako Velika i Mala Maša znače negdje i blagdan Velike / Male Gospe, to su mjeseci kolovoz i rujan imena po glavnim događajima u tim mjesecima: 15. kolovoza Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, a 8. rujna rođenje Marijino. Od starijega pridjeva mal izveden je i izraz malik, vražićak, pa je očito da je i Tintilinić dobio ime koje odgovara njegovu karakteru. Ostale deminutivne tvorbe (malahan, malešan, malečak, malačak, majušan) značenjski odgovaraju prijevoju ie. korijena *mel-, mljeti, drobiti (odatle droban, sitan), a odatle je i glagol omalovažiti / omalovažavati = podcjenjivati (njem. geringschätzen).

Ipak, čini se da bi mao kao afektivan pridjev mogao potjecati i iz nekoga drugog izvora, jer je u romanskim jezicima lat. parvus zamijenjen osnovama onomatopejskoga podrijetla (tal. picolo, fr. petit, rum. mic), što baca blago svjetlo na sve one drage kućice bele, miće kot suzice vele; na miće dolčiće i na jednu miću, usku rečicu Drage Gervaisa, ma zapravo na sve radosti miće ovoga svijeta.