Važan prikaz raznovrsna opusa

piše Hrvoje Petrić

Matica hrvatska Ogranak Čakovec i Kajkavsko spravišče iz Zagreba organizirali su u petak i subotu 19. i 20. veljače 2010. znanstveni skup u prigodi 80. obljetnice rođenja prof. dr. Zvonimira Bartolića, dugogodišnjeg predsjednika Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu, književnika, kritičara i književnoga povjesničara te bivšeg vijećnika skupštine Međimurske županije i saborskog zastupnika.

Prvi dio skupa održan je u petak 19. veljače u prostorijama Kajkavskoga spravišča u Ilici 34 u Zagrebu. Na njemu je izlagalo sedam predavača. Ernest Fišer predstavio je bibliografski portret Zvonimira Bartolića, koji je napisao i objavio 23 vlastite knjige te jedanaest knjiga ili monografija u suautorstvu te brojne znanstvene, stručne i popularne članke. Uredio je pedesetak knjiga u izdanju Matice hrvatske Ogranka Čakovec. Uređivao je brojne časopise (Međimurska revija, Hrvatski sjever, Hrvatski obzor, Dobravske novine), kao i niz knjiga, zbornika i kalendara. Bio je suradnik većega broja novina i časopisa te enciklopedijskih izdanja. Joža Skok govorio je o Zvonimiru Bartoliću u svjetlu njegove autobiografske trilogije – pjesničke, pripovjedačke i memoarske), iz koje se jasno vidi Bartolić kao kvalitetan hrvatski književnik, koji je svoj poetsko-pripovjedački dar znao prenijeti i u znanstvene radove. Dragutin Feletar vrlo je opširno predstavio veze Zvonimira Bartolića i Donje Dubrave u kojoj je rođen 20. veljače 1930. posebno kroz njegovu kulturno-prosvjetiteljsku djelatnost, ali i koautorstvo na velebnoj monografiji Donje Dubrave objavljene 2007. Zvonko Kovač iscrpno je analizirao Bartolićev prilog povijesti “sjevernohrvatske književnosti”. U više je navrata pisao o tiskari u Nedelišću u doba Zrinskih. Ta je tiskara, koju je vodio Rudolf Hofhalter (stigavši iz obližnje Donje Lendave), važna za hrvatsku kulturu jer je u njoj tiskana najstarija hrvatska kajkavska knjiga Decretum Ivana Pergošića i to 1574. godine. Bartolić je i sam bio svjestan značenja nedelišćanske tiskare te je o njoj pisao u više navrata od 1972. do 2003. – u Zborniku Pedagoške akademije, u Sjevernohrvatskim temama 1, monografiji Nedelišća i kao prilog pretisku i transkripciji knjige Decretum. Uz tiskaru u Nedelišću, Bartolić je vrlo uspjelo obradio tiskara Ivana Manliusa (u Sloveniji poznatijega kao Janeza Mandelca), koji je potkraj 16. i početkom 17. stoljeća djelovao u Ljubljani, Güssingu, Varaždinu, Eberovu, Deutsch Schützenu i Sarvaru. Pritome je zapravo dao nemalen prinos ne samo proučavanju tiskarstva 16. stoljeća u Hrvatskoj nego i u susjednim zemljama. Istraživanja o ranom sjevernohrvatskom tiskarstvu, u kojima se morao pozabaviti i mnogim pitanjima vezanim uz protestantizam, logično su Bartolića odvela prema proučavanju hrvatsko-slovenskih veza u doba protestantizma, o čemu je objavio više priloga. Za proučavanje hrvatsko-slovenskih prožimanja, veza i odnosa je Međimurje, sa susjednim slovenskim područjima – Prlekijom i Prekomurjem, vrlo zahvalan teren koji je Bartolić dobrano iskoristio. No Bartolić je istraživanja o protestantizmu proširio i na druga područja iscrpno se i u više radova baveći Primožom Trubarom, ali i Stipanom Konzulom, Antunom Dalmatinom te drugima iz kruga hrvatskih protestantskih pisaca. Uz te temeljne radove, u kojima se kritički osvrnuo na opširnu literaturu o hrvatskoj protestantici, istraživanja je nastavljao i poslije predstavivši novopronađene hrvatske protestantske tekstove i to preko radova mađarskoga knjižničara Gedeona Borse. Prekomurska pjesmarica (zapravo Martjanska pjesmarica I) jedna je od tema koje su vrlo važne za buduća istraživanja hrvatsko-slovenskih prožimanja u ranome novom vijeku. Bartolićevi radovi o Jurju Habdeliću (1609–1678), prije svega opsežna doktorska disertacija tiskana kao treća knjiga u seriji Sjevernohrvatske teme 1985. pripadaju u nezaobilazna djela „sjevernohrvatske književne baštine“. To se odnosi i na druge Bartolićeve radove, npr. onaj o sadržajnim paralelama između Vida Došena i Jurja Habdelića. Osim Habdelićeve, Zvonimir Bartolić silan je trud uložio u istraživanje još nekih biografija. Inventar spoznaja o književnim i neknjiževnim tekstovima na tlu Međimurja, sa stanjem do 1980, objavio je u Sjevernohrvatskim temama 1. Pritom valja izdvojiti izvrsne podatke o Ani Katarini Frankapan Zrinski (oko 1625–1673) objavljene u više radova te u monografiji Majka Katarina (2004. i 2005). Istraživanje o Ani Katarini dodatno je važno jer ona pripada među rijetke književnice 17. stoljeća, a daje i prinos poznavanju povijesti žena, temi koja je sve važnija u historiografiji.

Joža Skok, Denis Peričić i Ernest Fišer

Denis Peričić predstavio je Krležologiju Zvonimira Bartolića, odnosno njegova istraživanja o Miroslavu Krleži. Dovoljno se podsjetiti kako je Bartolić u knjizi Sjevernohrvatske teme IV (1989), Krležina geneologija, istražio brojne podatke o životu djeda i oca hrvatskoga književnika Miroslava Krleže. Tu se, u prvom dijelu, govori i o dijelu povijesti župe Križovljan i križovljanske škole i žitelja koji su bili vezani uz rad učitelja i orguljaša, pjesnikova djeda Frica Krleže, koji je tu i umro od sušice 1867. te je pokopan na nekadašnjem groblju u Radovcu. Đuro Vidmarović objasnio je vezu Zvonimira Bartolića s Hrvatima u Mađarskoj i Austriji. I to od brige putem skupljanja knjiga gdje je Bartolić organizirao da se pomurskim Hrvatima u Velikoj Kaniži skupi više od 1300 knjiga. Bartolić je organizirao suradnju s Hrvatima izvan domovine. Suradnja je osobito bila jaka s Hrvatima u Mađarskoj, Austriji i Slovačkoj. Na prijedlog predsjednika čakovečkog ogranka Matice hrvatske Zvonimira Bartolića 1999. škola u Serdahelju (Središću) dobila je ime Katarine Zrinski, a tada je Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu darovao školi njezin portret, rad slikara Roberta Wrane. Bartolić je upozoravao kako je Hrvatima u Mađarskoj nužna pomoć matične zemlje zbog sve jače asimilacije te je predložio osnivanje ljetne škole hrvatskog jezika u Čakovcu za Hrvate iz susjednih država, a posebice iz Mađarske. Bartolić je posebnu pozornost usmjerio na proučavanje gradišćanskih Hrvata u Mađarskoj i Austriji. Stijepo Mijović Kočan govorio je o intimnim reminiscencijama na Zvonimira Bartolića, koji je nakon rođenja u Donjoj Dubravi, gdje je završio pučku školu, preko učenja na nižoj gimnaziji u Prelogu te poslije na gimnaziji u Varaždinu otišao na studij u Zagreb. Diplomirao je jugoslavenske književnosti i hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kraće vrijeme u Zagrebu bavio se novinarstvom, gdje je i doktorirao 1983. disertacijom Književno djelo Jurja Habdelića. Radio je kao srednjoškolski profesor na Ekonomskoj školi u Čakovcu (1961), bio profesor na Pedagoškoj akademiji (1964), poslije odsjeku Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, a danas Učiteljskog fakulteta, Podružnice Čakovec. Boravio je na sveučilištu Lomonosov (1966) i predavao na Pedagoškom fakultetu u Mariboru. Znanstveni savjetnik postao je 1984, a redovni sveučilišni profesor 1985. Bio je zastupnik Županijskog doma Hrvatskog sabora (1993–1997) i prvi dekan novoutemeljene Visoke učiteljske škole u Čakovcu.

U subotu 20. veljače na obiteljsku kuću dr. Bartolića postavljena je spomen-ploča s njegovim likom u obliku reljefa, koju su otkrili predsjednik Matice hrvatske Ogranak Čakovec Stjepan Hranjec te glavni tajnik Matice hrvatske Zorislav Lukić. Neposredno prije otkrivanja spomen-ploče s reljefom uz Stjepana Hranjeca prigodni je govor održao dopredsjednik Matice hrvatske Stjepan Sučić. Dvije pjesme otpjevala je muška vokalna skupina čakovečkoga zbora Josip Štolcer Slavenski, dok je na kraju molitvu predvodio fra Stanko Belobrajdić.

U prostorijama Matice hrvatske Ogranak Čakovec održano je sedam izlaganja, počelo je nadahnutim esejom Božice Jelušić Šetač olovnih predjela u kojem je autorica sintetizirala značenje Bartolićeva djelovanja. Nakon nje Ivan Zvonar govorio je o Bartolićevu odnosu prema etnografskom i melografskom radu Vinka Žganca. Nažalost izostao je referat Alojza Jembriha, koji je trebao govoriti o Bartolićevu prinosu povijesti kajkavske književnosti od 16. do 19. stoljeća.

Hrvoje Petrić obradio je povijesnu komponentu u Bartolićevu stvaralaštvu te istaknuo kako je on, iako nije bio školovani historičar, dao vidljiv prinos hrvatskoj povjesnici. Njegovu književnopovijesnu djelatnost često je vrlo teško razdvajati od njegovih historiografskih rezultata. Glavna osobitost Bartolićevih radova je u tome da su oni većinom pisani na temelju slabo poznate (odnosno zapostavljene) ili čak potpuno nepoznate izvorne građe. Kada se Bartolić pozivao na objavljenu historiografsku literaturu, redovito je to činio s nužnom opreznošću i potrebnom kritičnošću. Jedna je od osobitosti njegovih tekstova i u tome što su oni začinjeni nacionalnim nabojem, ali to u velikoj većini tekstova, vezanih uz razdoblje ranoga novog vijeka, nije smelo objektivnost obrade zadane teme. Knjižnica Nikole Zrinskog iz 17. stoljeća (tadašnja najpoznatija hrvatska knjižnica), koja se nalazila u čakovečkom dvorcu, također je bila predmet iscrpna bavljenja Zvonimira Bartolića, o čemu je objavio zapaženi rad u multidisciplinarnom časopisu Podravina. U sklopu bavljenja Zrinskima javnosti je pružio iscrpnu dokumentaciju o mauzoleju Zrinskih u Šenkovcu kraj Čakovca, ali i zadužio sve nas ponovnim objavljivanjem Putnog tovaruša Ane Katarine Frankapan Zrinski. To je učinio u izvorniku (2005) i putem transliteracije (u dva navrata 2004. i 2005). Također je za tisak priredio Sibilu, rukopisnu knjigu gatalica na dvoru Zrinskih u Čakovcu.

Josip Šimunko predstavio je vrlo zanimljivu temu o Zvonimiru Bartoliću i hrvatskom narodnom pokretu međimurskih Hrvata. Hrvatski narodni preporod u Međimurju, koji je bio posljednja faza nacionalne integracije Hrvata, bio je jedna od najvažnijih Bartolićevih istraživačkih tema vezanih uz historiografiju. Pri obradi te teme dao je iscrpan prinos povijesti Međimurja između 1861. i 1918. obradivši životopise pokretača hrvatskoga narodnog preporoda u Međimurju Luke Purića (1881–1914) te njegovih nastavljača Ivana Novaka (1884–1934) i Vinka Žganeca (1890–1976). Pritom je posebno važno naglasiti kako je u dvjema knjigama (2001. i 2003) objavio sve relevantne izvore o hrvatskom narodnom pokretu međimurskih Hrvata. Za hrvatsku narodnopreporoditeljsku djelatnost od posebne je važnosti bio historičarski rad Rudolfa Horvata (1873–1947), koji je još 1907. objavio prvu sintezu povijesti Međimurja, dokazujući hrvatski karakter pokrajine. To je djelo znatno proširio te ponovno objavio 1944, u vrijeme mađarske okupacije Međimurja. Bartolić je prepoznao važnost Horvatova djela te se pobrinuo za njegovo ponovno tiskanje 1993, prigodom čega je napisao opširnu studiju o Rudolfu Horvatu. Od posebne su važnosti prinosi Zvonimira Bartolića o 1918. godini, kada je Međimurje priključeno matici domovini. Stjepan Hranjec govorio je o Bartoliću i provinciji, a Tomo Blažeka o Bartoliću i Matici hrvatskoj. Blažekin referat najviše je bio usmjeren na bogatu Bartolićevu djelatnost vezanu uz Maticu hrvatsku u Čakovcu jer je Bartolić dvaput osnivao i obnavljao rad Matice hrvatske u Čakovcu, 1964. i 1989. Na obnoviteljskoj skupštini 1990. izabran je za predsjednika Ogranka Matice hrvatske Čakovec, i tu je dužnost vrlo uspješno obnašao sve do smrti. Bio je i višegodišnji član Glavnog i Nadzornog odbora Matice hrvatske. Posljednji je referat bio Franje Martineza o Bartoliću i prirodoslovlju, u kojem je dokazao važnost Bartolićeva književnog izraza putem povezanosti čovjeka s prirodom te time otvorio novo i dosad nepoznato poetsko djelovanje vezano uz ekološku komponentu stvaralaštva.

Skup o Zvonimiru Bartoliću uspio je prikazati sve najvažnije komponente njegova rada, iako bi se o njegovu radu trebale pisati doktorske disertacije i zasebne monografije. Jedna od nanesenih mu nepravdi, uz najveću, zatočenje u zloglasnom zatvoru Goli otok, bila je i neimenovanje u HAZU, što je on radom svakako zaslužio. Neumorni duh profesora Bartolića i u najširoj je javnosti poznat zahvaljujući popularizatorskoj djelatnosti koja se ogledala ne samo u objavljivanju brojnih članaka nego i u uredničkom i organizacijskom radu, brojnim predavanjima te iniciranju postavljanja spomen-ploča i spomenika, sve do davanja inicijative za obnovu jedne od hrvatskih povijesnih postrojbi – Zrinske garde u Čakovcu.