Rušenje predrasuda

Posljednja dva koncerta Zagrebačke filharmonije vodila je kanadska dirigentica Keri-Lynn Wilson, koja je kao gošća našega najstarijeg i najvećega glazbenog ansambla prigodom trećega posjeta Zagrebu s orkestrom radila puna dva tjedna. Tako je na koncertima iz ciklusa Bijela i Plava oktava 9. i 16. travnja potvrdila glas jedne od najtraženijih dirigentica svijeta, koja se jednako redovito javlja na koncertnim i opernim podijima. Vitka i okretna maestra u mladosti je u rodnom Winnipegu uz sportske aktivnosti usporedno učila tri instrumenta (violinu, flautu i klavir), a po diplomi i magisteriju flaute na prestižnom njujorškom Juilliardu odlučila zauvijek napustiti jednu orkestralnu dionicu i posvetiti se dirigiranju. Diplomirala je na istoj ustanovi u klasi njemačkoga maestra Otta-Wernera Müllera, gdje je redovito stjecala iskustvo s najboljim studentskim orkestrom svijeta, orkestrom njujorškog Juilliarda. Kao stipendistica Zaklade Brune Waltera ljetne je mjesece provodila u Europi prateći rad talijanskih dirigenata Claudija Abbada i Riccarda Mutija u njihovim nastupima s Bečkom i Berlinskom filharmonijom. Nakon diplome četiri je godine bila asistentica i pomoćna dirigentica Simfonijskog orkestra iz Dallasa, nakon čega nastupom u veronskoj Areni (Donizettijeva Lucia di Lammermoor) počinje njezina svjetska karijera u statusu slobodne umjetnice.

Keri-Lynn Wilson

Nakon što je već dvaput dirigirala Zagrebačkom filharmonijom, maestra Wilson ove je sezone dobila priliku pripremiti dva koncertna programa zaredom, predstavivši se kao interpretkinja široka spektra simfonijskog repertoara u rasponu od Beethovena do hrvatskoga skladatelja Stanka Horvata. Za prvi je koncert u Dvorani Vatroslava Lisinskog odabrala program remek-djela njemačkog romantizma. Već je u prvoj skladbi, petominutnoj predigri baletu Prometejeva stvorenja Ludwiga van Beethovena, srušila sve predrasude koje prate vitke i tek prividno krhke dirigentice pokazavši čvrstu ruku, energičnu gestu i karizmu nadarene umjetnice. Betovenska fraza u mekom zvuku gudača s nijansiranim drvenim puhačima i timpanima tek je dio široke palete boja kojom maestra u suradnji s orkestrom punim povjerenja ozvučuje partiture tog omiljenog autora glazbene povijesti. U središnjem je djelu večeri u prvom planu bio ruski pijanist Nikolaj Mazhara. Jedan od najtežih koncerata cjelokupne pijanističke literature, 2. klavirski koncert u B-duru op. 83 Johannesa Brahmsa, izveo uz povremene tehničke nesavršenosti, ali muzikalno i u gradaciji izraza prema kraju. Sjajan je bio njegov duo u polaganom stavku s prvim filharmonijinim violončelistom Jasenom Chelfijem u kojemu su se dva umjetnika iste generacije stopila u jedinstvenoj kantileni. Večer za pamćenje završila je dojmljivom izvedbom Beethovenove 3. simfonije, Eroice, u ravnoteži između klasicističkih i romantiziranih skladateljevih intencija.

Nakon Brahmsa i Beethovena, na drugom je koncertu dirigentica zaželjela dirigirati slavenski repertoar, koji joj kao potomkinji ukrajinskih doseljenika u Kanadu osobito leži i redovito ga njeguje na gostovanjima u Europi, a posebice onima u Moskvi i Sankt Peterburgu. Kako će uskoro dirigirati novu produkciju Pikove dame u Izraelskoj operi, tako je za svoj orkestralni koncert odabrala posljednje ostvarenje Petra Iljiča Čajkovskog, njegovu 6. simfoniju u h-molu naslova Patetična, praizvedenu tek devet dana prije skladateljeve smrti. Jedna od najemotivnijih partitura cjelokupne simfonijske literature bila je težište koncertnoga programa, na koje su i dirigentica i naši filharmoničari usredotočili svu pozornost i kreativnost. Ona je sabranim i ujednačenim pokretima vodila veliki orkestralni korpus kroz strastvene teme i tonske boje, otkrivši jasan koncept zvukovne ravnoteže u germanskom tipu rasporeda instrumentalnih dionica s drugim violinama na desnom rubu pozornice, a violončelima u sredini. Naš je orkestar u novom razmještaju i sam bio iznenađen novim akustičkim rješenjem i time bio potaknut na pozornije osluškivanje i dodatni svirački angažman, što se odrazilo u izraženijoj punoći gudača i ujednačenijem spletu puhača. Srdačan dugotrajni pljesak uz ovacije na kraju večeri dolazio je jednako od publike koliko i od orkestra, koji je time maestri uputio neformalni poziv na novu suradnju u idućoj sezoni. Korektno iščitana partitura Korala za gudače Stanka Horvata kao i 2. koncerta za violinu i orkestar Sergeja Prokofjeva s vještom japanskom violinisticom Mayuko Katsumura bili su prikladan uvod u Čajkovskog za pamćenje.