Putovanje oko svijeta u jednome danu

Muzej Ashmolean na neuobičajen je način pozvao dopisnike iz Londona da pogledaju kako teku završne pripreme za svečano otvaranje. Okupili smo se u čekaonici Orient-Expressa i poput putnika s početka dvadesetog stoljeća ukrcali se u vagon romantična imena Lucille. Krenuli smo prema Oxfordu uz zvuk i dim parne lokomotive, u luksuznom stilu koji nam je poznat jedino iz televizijskih serija po romanima Agathe Christie. Taj način putovanja imao je i simboličko značenje, jer kao što Orient-Express povezuje Zapad i Istok, tako i novi postav najstarijega britanskog muzeja pod naslovom: Crossing Cultures Crossing Time ističe veze i srodnosti među kulturama.

Pročelje muzeja

Nikomu nije smetalo što je putovanje do Oxforda trajalo tri sata, umjesto uobičajenih sat vremena, jer smo prolazili kroz idiličan krajolik uz šampanjac u kristalnim čašama i dimljeni losos na finom porculanu, sjedeći u udobnim foteljama u razgovoru s kolegama iz raznih dijelova svijeta, a uz literaturu o muzeju imali smo vremena pripremiti se za jednu od najvažnijih novih interpolacija u urbano tkivo grada u kojemu skladno koegzistiraju arhitektonski stilovi od ranoga srednjeg vijeka do danas. No na prvi pogled, osim očišćene fine klasicističke fasade iz 19. stoljeća, ne može se naslutiti da je u proširenje uloženo tri godine rada i 61 milijun funti te da je prostor muzeja dvostruko veći s 39 novih galerija, novim studijskim odjelom i najsuvremenijim konzervatorskim centrom. Arhitekt Rick Mather i njegov tim diskretno su uklopili novu dogradnju i preuredili interijer. Prijelaz iz postojeće zgrade koju je projektirao britanski arhitekt Charles Cockerell sredinom devetnaestog stoljeća u novi dio prostorno je u logičnom slijedu, materijal na podu nastavlja se (portlandski kamen ili hrastov parket), ali najdramatičnija je razlika u količini danjega svijetla kojim su obasjani svi prolazi i stubišta, a i galerije s izlošcima otpornima na takav oblik rasvjete. Staklo i metal rabljeni su u obilju, gdje god je to bilo primjereno, u svih šest razina dogradnje. Za materijal osjetljiv na svjetlost, kao što je tekstil, otvorena je nova galerija u podzemnom prostoru, u kojoj su idealni uvjeti. To je prvi put da je bogata zbirka tekstila od pet tisuća izložaka dostupna javnosti. Sve su vitrine nove, s najsuvremenijim klimatskim i sigurnosnim uvjetima, osim nekoliko iz 19. stoljeća, koje su u postavu povijesnoga prikaza muzeja. Tu saznajemo da je jezgra muzeja iz početka 17. stoljeća zbirka kurioziteta Johna Tradescanta, vrtlara koji je putovao svijetom i skupio dragocjenu zbirku rariteta te je izložio javnosti u svojoj kući u Londonu kao Musaeum Tradescantianum. Tako je u prvoj polovici 17. stoljeća nastao prvi javni muzej u Ujedinjenom Kraljevstvu. Bio je popularno nazvan The Ark, jer je po obilju neobičnih životinja i biljaka posjetioce podsjećao na Noinu arku. Jedan od najvažnijih izložaka bio je preparirani dodo, izumrla ptica koja nije mogla letjeti. Nažalost dodo je ostao poznat samo po grafikama u katalogu muzeja, jer se nije sačuvao do danas, ali je bio u muzeju u Oxfordu u vrijeme kada je oksfordski profesor matematike Charles L. Dodgson pticu dodo uključio u svoje priče o Alici u zemlji čudesa i objavio ih pod imenom Lewis Carroll.

Sin Johna Tradescanta darovao je zbirku pravniku i kolekcionaru Eliasu Ashmoleu, koji ju je pak predao oksfordskom sveučilištu. Izgrađena je posebna zgrada, nazvana Ashmolean Museum, otvorena za javnost 1683. Sada se u toj zgradi nalazi Muzej povijesti znanosti. Zbirke su se rapidno bogatile donacijama i trebalo je više prostora te je nova zgrada Ashmoleana bila izgrađena 1845. Sljedeća faza proširenja i dogradnje bila je za vrijeme kada je u muzeju radio kustos Arthur Evans (1851–1941), koji je stvorio novi koncepti zajedničkog izlaganja umjetnosti i arheologije. Evans, poslije Sir Arthur, ponajprije je poznat po arheološkom iskapanju Knososa, ali u Hrvatskoj po priči o Liviji i arheološkim nalazima u Naroni. On je donio u Oxford mramorni portret carice Livije, koji je 1878. u Metkoviću mijenjao za svoj cilindar. Liviju i druge umjetnine iz svoje zbirke ostavio je muzeju Ashmolean. Istraživanja hrvatskih arheologa u Naroni otkrila su torzo za koji su utvrdili da je tijelo koje odgovara glavi „oksfordsko-opuzenske Livije“. Vrhunac suradnje između najstarijega javnog muzeja u Engleskoj i splitskog Arheološkog muzeja, najstarijeg u Hrvatskoj, bio je izložba Uspon i pad carskog hrama: rimska skulptura iz Augusteuma u Naroni, 2004, na kojoj su sjedinjeni Livijini glava i tijelo. Glava je zatim bila posuđena naronskom muzeju i uoči otvaranja vraćena je u Ashmolean te je spremna otkriti svoje lice u središnjem dijelu novog postava antičke umjetnosti. U Ashmoleanu je 2002. bila postavljena izložba Palagruža Diomedov otok splitskog Arheološkog muzeja, a kustos Branko Kirigin držao je predavanje o tome. Tada je dvorana za predavanja bila premala da primi sve posjetitelje, pa je predavanje morao održati u dva navrata. Sada se to više ne bi moglo dogoditi. Muzej je dobio novu, veliku predavaonicu, nove galerije za povremene izložbe i na vrhu novi restoran s pogledom na slikovite oksfordske tornjeve, dimnjake i krovove. I koncept postava je nov. Tim predvođen ravnateljem Christopherom Brownom, u suradnji s kustosima i tvrtkom Metaphor Design, osmislio je temu pod naslovom: Crossing Cultures Crossing Time. Jedan od najizrazitijih primjera tematskoga postava prikaz je ljudskog lika tijekom stoljeća u raznim civilizacijama što se koristi svim zbirkama i građom jednog od najvažnijih muzeja na svijetu, koji je nedvojbeno doživio renesansu.