Priča o entuzijazmu i ljubavi

Zaista je pohvalno da za dvadeseti rođendan u hrvatskim razmjerima još mlada, iz entuzijazma rođena kazališta, bude objavljena monografija, svjedočanstvo o trajnosti, kvaliteti i procesu nastajanja i razvoja.

Mala scena poznata je svim ljubiteljima kazališta, poglavito mladima, a posebice najmlađima, kao i njihovim roditeljima, kao mjesto predstava, sa stalnom težnjom održavanja večernje scene, odnosno predstava za odrasle, gdje autorski i pokretački dvojac, Vitomira Lončar i Ivica Šimić, teži postavljati djela suvremene svjetske dramaturgije.

Čitajući monografiju iz pera kazališne kritičarke Katarine Kolega, zaista se s autoricom zapućujemo na putovanje od početne želje i ideje, do nastanka, vrhunaca i stanja etabliranosti dvadesetogodišnjeg, mladog, ali ozbiljnog kazališta. Ona nas, već na samu početku, „uvlači u priču“, što je od iznimne važnosti za svako pisano djelo, posebice kada je riječ o dokumentarnim, monografskim izdanjima.

Ako bismo krenuli s pričom Male scene, a i s ovim prikazom, ab ovo, putovanje bi nam počelo malim odjeljkom monografije, potpisuje ga Vitomira Lončar, pod naslovom Kako je nastala ova knjiga. Ono nam otkriva i vrstu autoričine simbioze s materijom. Katarina Kolega odrasla je naime u jednom od dramskih studija Zvjezdane Ladike, iznimno zaslužne dramske pedagoginje, preteče i duhovne pokretačice kazališta koje će se poslije zvati Mala scena, odnosno kazališne odgojiteljice njezinih pokretača – Ivice Šimića i Vitomire Lončar.

Uronjenost u ambijent zasigurno joj je omogućila vrstu pogleda iznutra, koji bi bilo teško definirati, više bi to bio neki osjećaj sraslosti s materijom, no usprkos svemu tome, odnosno zahvaljujući toj sretnoj, upućenoj, domaćoj startnoj poziciji, Katarina Kolega objektivno, pogledom izvana, prati, bilježi i komentira, priča nam priču o Maloj sceni.

Njezina je knjiga odlično odmjerena kombinacija dokumentarističkog i pripovjednog, na tragu radio featurea, a sve to vjerodostojno je potpomognuto znanstvenom aparaturom bilježaka, gdje se navodi odakle je preuzet svaki iskaz osoba o kojima je riječ, odsnosno navod iz pojedine objavljene kritike tematizirane predstave.

Tako priča o prvotnim stvarnim, entuzijastičkim, a poslije repertoarnim putovanjima Male scene, teče kroz iskaze sudionika putovanja, Ivice i Vitomire ponajviše, a dokumentarnu objektivnost osiguravaju ulomci intervjua, iskaza i citata promatrača, suputnika, kritičara.

Uz nezaobilaznu Zvjezdanu Ladika, drugi dobri duh i pomagač u počecima bio je Vlado Habunek, „važan putnik Male scene“, koju je od milja nazivao šarmantnom malom dvoranom off de luxe, a nalazila se u blizini njegova stana na Ribnjaku. Stoga je na samu početku tamo režirao Marivauxovu Dvostruku nevjeru, a dvije godine poslije i kazališni biser Petera Shaffera Letice i ljublist, svoju posljednju režiju. Početke Male scene obilježila je suradnja i prijateljstvo s Tomom Stoppardom, izvedba njegove Prave stvari 1989, odmah nakon otvaranja, u režiji Ivice Šimića, kao i gostovanja na međunarodnim kazališnim festivalima za djecu i mlade. Posebice je važan susret s njemačkim kazalištarcem, tadašnjim ravnateljem minhenskog Kazališta mladih (Shauburg-Theater der Jugend), Jürgenom Flüggeom. On ih je i prije sama osnutka Male scene pozvao na gostovanje u svoje kazalište, potaknuo da igraju na njemačkom jeziku, što je stvorilo smjernice u daljem djelovanju, kasnijm predstavama na engleskom jeziku i, što je najvažnije, stalnu nastojanju na praćenju međunarodnih događanja u kazalištu za djecu i mlade. Bitna je tu i estetika Ivice Šimića, koji je uvijek nastojao angažirano raditi na sustavnom oplemenjivanju kazališta za djecu i mlade, trudeći se najbitnije i uvjetno rečeno najozbiljnije poruke i sadržaje, o životu i kazalištu, recepcijski približiti ciljanoj publici. Jasno, nije uvijek uspijevao, posebice kada je o srednjoškolskom uzrastu riječ, pa je tako Vitomira Lončar, primjerice, u jednome članku provela istraživanje i ustvrdila da te populacije gotovo uopće nema u kazalištu, što je dovelo do toga da se scena za mlade privremeno ugasila.

Kako je od početka ideja Ivice Šimića bila postavljanje suvremenih dramskih tekstova, autorica monografije Katarina Kolega donosi nam sustavan i iscrpan pregled večernje scene, kao i različitih redateljskih pristupa koji su je formirali. Tu je i prikaz produkcijskoga djelovanja kazališta, sa svim popratnim programima i aktivnostima, kao što su pokretanje festivala Mliječni zub, biblioteke Male scene, programa Paket urbane kulture i kazališta na engleskom te detaljan kronološki popis svih predstava, ekipe i suradnika. Sve je to, vrlo detaljno i opsežno, prikazano u duhu maloscenskoga putovanja, od prvih neumornih obilaženja škola i vrtića sa scenografijom i rekvizitom na krovu automobila, pa sve do reprezentativnih svjetskih gostovanja, nagrada i priznanja samostalnoga kazališta koje ima vlastitu produkcijsku djelatnost, a za dvadeseti je rođendan dobilo i ovakvu monografiju, na kojoj bi joj zaista mogla pozavidjeti i mnogo starija kazališta.