Previše nepotrebnoga

Zbog nekonvencionalnoga modela oponašanja konvencionalnoga uvoza stranoga bofl-kazališta, njegovih tema i problema, Saša Anočić kao pisac i redatelj pridobio je zavidan broj publike, ali i kazalištaraca. Mnogi su ga zbog prekapanja i paljetkovanja naše stvarnosti – naših frustracija, nesreća, siromaštva, bijede i svega što iz toga slijedi – prepoznali i prigrlili kao svojega, kao nekoga tko poznaje dušu maloga čovjeka, marginalca i gubitnika. Zato su mu u predstavama opraštali i bili spremni oprostiti štošta; površne tekstove, pretjerano forsiranje karikaturalnoga, suvišno ponavljanje, lošu montažu prizora, nekoliko završetaka jedne te iste predstave itd.

Dopadljiv VIS: Mario Mirković, Nera Stipičević, Hrvoje Kečkeš, Luka Petrušić i Ivan Đuričić

Olako se prelazilo preko toga ponajviše radi glumaca, koji su u njegovim predstavama bili dobri, veoma dobri, odlični, a neki i izvrsni. I sam glumac, kao velika većina današnjih naših najboljih redatelja, Anočić je prepoznat kao redatelj glumačkoga teatra. Zna glumcima ugoditi, a onda od njih i dobiti mnogo toga čemu se drugi redatelji, glumcima manje skloni, i ne približe.

Zahvaljujući glumcima, misle njemu neskloni, Anočićeva je redateljska kvaliteta honorirana preko mjere. Tvrde da njegovo kazalište funkcionira i može funkcionirati kada su glumci doista dokraja glumački točni, ali postaje upitan, biva promašaj, kada se iz scene u scenu ponavljaju ili umnažaju iste manire, isti karakterološki obrasci likova, koji se poništavaju te bivaju nedorađeni i dramaturški nezaokruženi.

No bez obzira na zavist ili ljubav prema drukčijim teatarskim poetikama, ipak valja reći da se Anočić, koliko god vraćao dostojanstvo glumcu, prečesto udaljava od dramaturgije predstave, temeljne kazališne zakonitosti te jasna i dosljedna redateljskog rukopisa. Kao da se olako predaje površnoj autorskoj narcisoidnosti, da zaboravlja kako nije samo redatelj histrionskih skica i karikatura nego i promatrač onoga što režira. Rezultat je takva rada i najnoviji autorski projekt O medvjedima i ljudima, koji je 11. travnja praizveden u Kazalištu Kerempuh.

I predstavom O medvjedima i ljudima, montiranom od pedesetak slika, Anočić nije odustao od svojeg stila. No mnogošto što je dosad iznjedrivalo zanimljive, dobre i jednu doista vrsnu predstavu, Kauboje, ovaj put nije sjelo na pravo mjesto, kao da nije našlo pravi put do zahtjevnije kazališne publike. Možda i zato što se publika izdovoljila prepoznavanja stvarnosti i sebe u njoj, ili naprosto stoga jer joj je preko glave problema koje Anočić forsira?

Tema je crnokroničarska, gotovo banalna – zbog nevraćena kredita banka dužniku oduzme barku, jedini izvor zarade i smisao života, zbog čega dužnik nestane i što zdrma njegova unuka Jadranka, koji živi s eksplozivnom napravom što na kraju predstave odleti u zrak. Jadrankovu sudbinu prepleću mnoge sudbine ljudskih gubitnika koje prati (okrutnost života, rock i country-glazba, samoubojice, prostitucija, seksom frustrirane supruge i muževi preljubnici, sinovi traumatizirani nedostatkom majčinske ljubavi, narkomani... Predstava, piše u popratnoj knjižici, „govori o ljudima koji na sebi nose svoje ožiljke“, koji su „vidljiva oštećenja koja ih povremeno nagone da napadaju poput medvjeda... Pate i smiju se. Pjevaju i sviraju...“

Kao u kakvu globaliziranom dućanu, predstava O medvjedima i ljudima sliči velikom samoposluživanju u kojem je obilje robe za svakoga, ali je sumnjive kvalitete i malokomu zanimljiva. Ima je za svakoga, ali nikoga ne ushićuje, rijetko je tko kupuje. U predstavi je previše intrigantnoga, a premalo neobičnoga, previše suvremenoga, a premalo iznimnoga, previše općenitoga, a premalo umjetničkoga. Iako je preduga, ritmički neujednačena i dramaturški nedorečena, imat će svoju publiku, ponajviše zahvaljujući glumcima.

Glumački rezultat veliki je plus predstavi, premda i među njima ima onih koji nisu vjerovali Anočiću redatelju pa su podlegli već viđenim manirama i klišejima. Izdvajanje svakako zaslužuju: Tarik Filipović, narcisoidni i duhoviti Aljemi, Ivana Roščić, prostitutka Zdenka, Hrvoje Kečkeš, uvjerljivi psihotični zlostavljač i neodrasli dječak Svebor, Anita Matić Delić, bankarica Kata, raspeta između ljubavi prema mužu narkomanu i želje za seksom.

Glumili su još: Ivan Đuričić (Jadranko), Luka Petrušić (Gradimir), Nina Erak-Svrtan (Baba Piroška), Nera Stipičević (Marijana) i Mario Mirković (Svemir). Scenograf je Miljenko Sekulić, a kostimografkinja Danica Dedijer.