Paralelni svjetovi sadašnjosti

Sve na svijetu izrasta iz nekog prostora, nitko i ništa od nas se ovdje nije pojavilo bez korijena, samo lelujajući u svemiru, osim možda sama svemira, beskonačna prostranstva koje nas okružuje. I skulpture nastaju u dlanovima ili skučenim kalupima, prikliještene prostorom polagano dobivaju oblik, a Lucio Fontana već je u drugoj polovici pedesetih godina prošloga stoljeća na svojim Prostornim konceptima (Concetti spaziali) zarezivao platno kako bi unio trodimenzionalni prostor na dvodimenzionalnu plohu. Prostor inače skriven platnom učinio je punovrijednim dijelom djela. Oslobodio je novi dotad nevidljiv svemir, koji je prodro kroz platno. Probijanjem prostora slika kao da se oslobodila same sebe, slično skulpturi koja se oslobađa tijesna prostora kalupa iz kojeg je proistekla kako bi se potom prožimala s prostorom u kojem će se osloboditi. Prožetost vidljivog i nevidljivog, ovisno o perspektivi koja je vrlo često i iskrivljena, temelj je i umjetnosti i znanosti jer se obje bave tumačenjem univerzuma. Pjesnici su ujedno znanstvenici, a znanstvenici pjesnici. Osim svega, i jedni i drugi vjeruju u paralelne stvarnosti, nije li tako? A glavni misterij krije se baš u toj postavci – koliko univerzuma zapravo postoji? Teorijom multiverzuma zaokupljaju se fizičari, ali i kiparica Karolina Pernar. Postoje pretpostavke o tome da višestruki svemiri egzistiraju na visokoj razini multiverzuma, svemir se u svakom trenutku rascijepljuje na mnogo svemira i sve ono što se fizikalno može dogoditi dogodit će se u nekom od paralelnih svjetova. Karolina Pernar umjetnica je čijim se radom stalno provlači problematika prostorvremena. Stoga nije neobično da je zanima krug kao geometrijski lik. Spomenimo dvije njezine na prvi pogled posve različite izložbe, različite svjetove koji ipak izrastaju iz istog temelja. Jedna je održana 2006. u Zavičajnom muzeju grada Rovinja, a druga je postavljena pod nazivom Crossroads u HDLU-u u Zagrebu 2008. Na prvoj izložbi predstavila se platnima na kojima su bile prikazane zakrivljene linije, a na drugoj videoradom koji se sastojao od šest kamera što su snimale raskrižja oko zgrade HDLU-a, ali s vremenskim odmakom u rasponu od 4, 8, 12, 16 i 20 sati.

Iz postava izložbe

I na najnovijoj izložbi u Galeriji Kranjčar, za čiji je prostor posebno oblikovala skulpture, Karolina Pernar nadovezuje se na svoj prethodni rad, nastavlja s poimanjem kruga kao beskrajna prostorvremena, no iz sasvim novog kuta. Linije koje su nekad bile izvedene na platnu na ovoj su izložbi prerasle u skulpture koje zapravo djeluju poput crteža otjelovljena u prostoru. Prilično su velikih dimenzija, a opet tek naznačene u prostoru poput njihovih sjena. Kao da iz svoje lelujave tjelesnosti u svakom trenutku mogu prijeći u potpunu dematerijalizaciju i unutar svoje prostornosti, baš poput svemira, primiti mnoštvo različitih oblika ispreplevši se s njima. Svaki od pet svemira polazi od kruga kao geometrijskoga tijela koji umjetnica na različite načine preoblikuje i spaja, stvarajući od istog bezbroj različitih varijacija koje aludiraju na teoriju multiverzuma. I to što se vizure tih linija iz trenutka u trenutak mijenjaju dok obilazimo oko njih ukazuje na nestalnost svega vidljivoga i nevidljivoga, nepostojanje ispravne perspektive, nemogućnost apsolutne percepcije. Bitno je za spomenuti da se tih pet skulptura na različite načine s jedne strane isprepleće s prostorom, a s druge s arhitekturom. Dvije od njih obujmljuju materiju, odnosno stubove galerije. Jedna je položena na pod, a druga razapeta između dva stuba lebdi u zraku. Ta crvenom bojom može podsjećati na krvotok, na splet vena i arterija u tijelu. Druge dvije skulpture, manje po dimenzijama, nalaze se na zidovima galerije. Jedan njihov dio uvijek ulazi u zid, gubi se u njegovoj bjelini. Ovdje se događa nešto pomalo suprotno nego u Fontaninim Concettima. Bijeli zid kao da postaje platno u koje prodire skulptura te se potom gubi u prostornosti. Taj prostor skriven od naših pogleda može predstavljati i neki skriveni paralelni svemir za koji ne možemo tvrditi sa stopostotnom sigurnošću da ne postoji, baš zato što ga ne vidimo. On nas možda baš vodi do pete skulpture, koju je Karolina Pernar postavila u eksterijer da se prožima s prirodom. Njome je apsolutno upotpunila cjelokupan ambijent (a ambiens na latinskome jeziku doista i znači onaj koji obilazi) svojih paralelnih svjetova. Stoga, tko zapravo treba one svemirske?