Odlazak književnog slobodara

Smrću Branimira Donata hrvatska književnost izgubila je svoj najuporniji izvankatedarski kritički glas. Njegovim odlaskom u hrvatskoj književnoj praksi nastat će velika praznina u izdavaštvu, u kojem je njegov osobni urednički projekt posljednje desetljeće istraživačkom jedinstvenošću i začudnom energijom maskirao jadno stanje domaćega nakladništva.

Zadranin, rođen u Zagrebu 1934, koji se pravim imenom zvao Tvrtko Zane, ime je promijenio da olakša svoje književne poslove po povratku iz zatvora, u kojemu je proveo godinu i pol dana. Tada ga je bez dokaza uhitila komunistička policija na drugoj godini fakulteta zbog opravdana studentskog bunta. Usprkos olovnim nogama nametnutim mu u ondašnjoj tamnici, Branimir je Donat u šezdesetim i sedamdesetim godinama postao vodeći književni kritičar, i to ne samo u području dnevne i praktične kritike nego je on autor niza povijesnih i antologijskih istraživanja što ih je obavio ne uvijek na radost sve anemičnije sveučilišne kritike. Između ostalog, uredio je antologiju satirične i humoristične proze, njegova je, u suradnji s Igorom Zidićem, antologija fantastične proze, zatim je u jednom svesku sabrao glavne tekstove sovjetskoga kazališnog avangardizma, a njegova je i antologija dadaističke poezije. Priredio je posebne zbornike o sociologiji i poetici kriminalističkog romana, koautor je najranijega hrvatskog zbornika teoretskih radova o strukturalizmu, bavio se pitanjima književnosti i kombinatorike, teorijom dječje književnosti, riječju, Donat je i danas, u trenutku smrti, najsvestraniji i poticajima suvremenosti najotvoreniji književni kritičar.

Prozi, koju je tumačio s posebnom strašću, posvetio je nekoliko zasebnih knjiga, od kojih je najzanimljivija Unutarnji rukopis iz 1973, u kojemu je istražio tipologiju hrvatske proze od Zoranićevih Planina do modernoga vremena; prozi je posvećena i njegova Brbljava sfinga, svojevrstan inventar poratnoga romana. Donat se posebno bavio ranim teatrom Miroslava Krleže, o čemu je 1970. napisao knjigu Pjesnički teatar Miroslava Krleže, a kako je bio snažno zainteresiran za avangardizam, tako je napisao i monografiju o Ulderiku Donadiniju i dao nekoliko dobrih uvida o južnoslavenskim varijantama dadaizma. Branimir Donat autor je članka Astrolab za hrvatske borgesovce, u kojemu se prvi put već ranih sedamdesetih sustavno opisuje pojava novoga književnog naraštaja fantastičara, pisaca bliskih Calvinu i Borgesu. Tim vidovitim tekstom pokazao je kako je zadaća kritike ne samo da ustvrdi nego i da usmjerava književnu praksu. Malo je književnih područja kojim se taj iznimno plodan pisac nije bavio. S posebnim marom obradio je 1992. u knjizi Crni dossier nasilje komunističke policije nad hrvatskim piscima u poratnom razdoblju, skupio je građu za obrnutu i dokumentarnu povijest poratne književnosti, istražio je sudbine pisaca koji su nestali u posljednjim godinama rata u vrijeme komunističkih egzekucija i posvetio im 1998. knjigu Društvo žrtvovanih pjesnika koja je izvorno u nastavcima objavljivana na stranicama Vijenca 1994. Bavio se Donat mnogim zabranjenim mjestima hrvatske književnosti, autorima slabo poznatim, otvarao je prije njega ustajale književne smočnice koje su dugo bile zagušene političkim interpretacijama. Donat je jedno od najmarljivijih hrvatskih pera uopće, pisac koji je književnost degustirao sa strašću, kritičar koji je s velikim analitičkim talentom tragao za unutrašnjim značenjima literarnih rukopisa. U tekstovima je improvizator, ali i dobar poznavalac teorije koji književnosti prilazi sa strašću, a ne s kabinetskih strahom. Izvrstan esejist, on nikad nije bio vlasnik jednoga jedinog metodološkog ključa pa tako ima u njega naznaka dobro svladana strukturalizma, ali i vrlo dobrih psihoanalitičkih temelja, premda bi se moglo reći da je taj frankofoni kritičar pak najbliži francuskim fenomenolozima. U knjizi Udio kritike ovaj se neortodoksni stručnjak založio još 1970. za znanstvenost kritičareva pristupa. Premda daleko od katedarskih krugova, beziznimno je od sebe, ali i od drugih, tražio ozbiljnost kritičkog pristupa, prepoznajući u tome šansu hrvatske kritičke misli. Sam nikad nije izbjegavao najteže kritičke, uredničke i izdavačke poslove. Prikupljao je sirovi materijal, ali je istodobno o njemu izvodio smjele i redovito točne zaključke. Bio je odličan izdavač. Onaj koji je u sumorno hrvatsko izdavaštvo u posljednjem desetljeću unio živost i objavio u vlastitoj nakladi kojoj je dao ime po Šenoinoj Dori Krupićevoj niz knjiga za koje drugi koji navodno trče za profitom nisu imali sluha. Odbacivao je u svakodnevnom svom radu moralizam starije kritike, bio mu je stran banalan govor o božanskom piščevu nadahnuću. Prezirao je monomaničnu vjeru idealističke kritike da književnim tekstovima treba pristupati uz pomoć jedne jedine istine i jedne jedine metode. U svoj rukopis taj marljivi čovjek unosio je analitičnost kakva dotad nije bila poznata u izvankatedarskih književnih stručnjaka. Golemom erudicijom opravdao je poneku brzopletost. Intervenirao je u svakidašnjicu, osobito bez straha u prvim godina-ma nakon raspada komunizma, secirao je nakaradnu postsocijalističku mitologiju pa ju je analizirao u ubojitim polemikama i feljtonima objavljivanim u Globusu postigao da ga upozna i najšira publika. Jednostavnim idejama upućivao je na preostatke dogmatske svijesti, a njegove brojne knjige: Olisbos, Fantastične figure, Studije i portreti o hrvatskim piscima, Pegaz ili dada, Razgolićenje književne zbilje, Drukčije, Bogatstvo vrta, Različito i isto, Politika hrvatske književnosti i književnost hrvatske politike, njegovi važni uvidi u hrvatski ekspresionizam tek su postaje na dinamičnom putu kojim se kretao taj hodočasnik u labirintu književnosti. Knjige su mu bile tek odmorišta na tegobnu kritičarskom putu u sredinu koja oduvijek više cijeni nečiju katedru nego zdrav razum. Branimir Donat tom je kompleksu uzdrmao temelje pa danas kada odlazi u književnu vječnost s dubokom zahvalnošću mi, njegovi suvremenici, možemo mu zahvaliti za sve što nam je namro u svojim kritičkim tekstovima. Bio je kritičar u vremenu u kojem se književna produkcija sasušila, ali to joj nije uzimao za zlo nego je svoju vivisekciju obavio sa sviješću onoga koji je bolje od drugih poznavao nauk starih poet. Nije stoga slučajno što sam ga posljednji put vidio upravo u Držićevu Dubrovniku i što sam s njim hodočastio Sienom prije dvije godine. Njegov zaigrani duh nedostajat će bez razloga natmurenoj književnoj praksi, a njegova kritičnost neće više pomagati našem ničim izazvanu samozadovoljstvu.