Od viška glava (ne) boli

Osamnaest predstava u samo pet dana, plus još jedna za kraj, ali izvan konkurencije! Mnogo je i za djecu na praznicima i njihove roditelje, kako ne bi bilo za one koji pokušavaju, iz ovog ili onog razloga, dobiti sliku domaćega glumišta namijenjena djeci. A sve to, i mnogo više, ponudio je deseti jubilarni Naj, naj, naj festival u organizaciji zagrebačkoga Gradskog kazališta Žar ptica održan od 6. do 11. travnja, ili , kao i uvijek u tjednu nakon Uskrsa, kao besplatni lijek protiv praznične dosade školaraca i onih malo mlađih, bio je očekivano veći nego dosadašnja izdanja.

Selektorice domaćih i inozemnih predstava, Željka Turčinović i ravnateljica Žar ptice Marija Sekelez, potrudile su se dovesti u Zagreb što više zanimljiva materijala, oblikovana po uzusima kazališta za djecu ili, mjestimično i namjerno, protiv njih. Zato neke od produkcija uvrštenih u program odudaraju od očekivanoga na očekivan način, dok drugi, naprotiv, tradicionalizmom hrane vlastitu izdvojenost. Jasno, u gomili je bilo i onih koje je lako zaboraviti bez grižnje savjesti, ali to ne znači da ih ciljana publika nije pratila s gotovo jednakom pozornošću. Zato, okom starijeg i kritičnijeg gledatelja, ovogodišnji Naj... festival zaslužuje najprije organizacijsku i produkcijsku pohvalu, a tek onda i selekcijsku.

Među gostovanjima iz inozemstva, skupljenim po ključu za svaki uzrast ponešto, istaknuli su se Talijani, točnije Compagnia Rodisio iz Parme s predstavom Priča o jednoj obitelji (i svakodnevnim stvarima), groteskom o suživotu s njegovim neizbježnim usponima i padovima. U strukturiranoj, ali nikad dokraja provedenoj igri pantomime, plesa, snažne gestualnosti i namjerno iritantne repetitivnosti, vidljiva je općenita tema, ali i ideja koja ne mora proizvesti samo predstavu za djecu. I nije, jer ovakvu bi priču lako, primjerice, postavile i Anica Tomić/Jelena Kovačić, s obzirom da rukopis Manuele Capece i Davidea Doroa umnogome nalikuje na njihov. S malo riječi, ali gomilom scenskih znakova i zvukova izvedenih gotovo isključivo tijelima troje izvođača, njihova igra zapravo govori ono što u radnji ostaje skriveno – da su ljudi ipak bića zajednice, koliko god ta zajednica u pojedinim trenucima bila na granici krvoprolića. Zato i ova, kao i najzahtjevnija domaća produkcija, Pipi Dugačarapa Dječjega kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, i jest i nije predstava za djecu.

Marija Kolb kao Pipi Dugačarapa

Jer, na primjer, Brecht-Weillov song koji je Zlatko Sviben ukomponirao u dramatizaciju Andreja Rozmana Roze čuvenog romana Astrid Lindgren, sigurno nije znak namijenjen osnovnoškolcima. Piratkinja Jenny i njezin izmaštani brod s kanonima koji treba srušiti grad samo je dio „melodrame o odrastanju“ koja nastaje kao odgovor na razglobljeni „svijet odraslih“, a zapravo svijet u kojem su pravila važnija od istine, forma od sadržaja, a gluma od života sama. I ovdje je ono što čini razliku, što dovodi do svjesne odluke same Pipi da odustane od realizacije maštarije i uhvati se približavanja zbilje mašti, po šezdesetosmaškom modelu „to gore po činjenice“. Sviben zna da je pretjerao, jer gotovo uvijek pretjera, ali istodobno je ponudio dovoljno da ovakva Pipi ulazi u sa vrh produkcije domaćega glumišta, i to ne bi mogao da mu kazalište nije ponudilo, kako se po rezultatu čini, i više nego što ima. Dodaju li se bazi, koju osim sredstava čini i ansambl, i kvalitetni mladi glumci ponikli iz takozvane osječke akademije, Studija glume i lutkarstva, dobiva se velik kvalitativni pomak prema uspješnu profesionalizmu. Među novim licima se, ne samo zbog činjenice da usredotočeno i zamalo bez pogreške nosi naslovnu ulogu, istaknula Marija Kolb, ali ni ona to ne bi mogla da nema partnere kakvi su Areta Ćurković i Mladen Vujčić.

Visoki profesionalizam se, primjerice, očekuje od Zagrebačkoga kazališta mladih, kao i bezuvjetno partnerstvo, a to je njegov Put oko svijeta u 80 dana uspio, zajedno s dinamikom i zgusnutošću, dobiti u nekoliko mjeseci od premijere te je zasluženo odnio i nagradu za najbolju predstavu u cjelini ovogodišnjeg Naj... festivala. Iako manje zanimljiva od osječke Pipi, i s manje glumačkih iznenađenja, predstava koju je prema dramatizaciji Julesa Vernea iz pera Ane Tonković Dolenčić postavio Krešimir Dolenčić kvalitetna je zabava i lektira, odrađena na visokoj razini. No osim male antikolonijalne provokacije, koja je prije vic nego ozbiljna kritika, ona se zasniva na mentalitetnim stereotipima. S druge strane, njezina brzina i točnost, niz sporednih likova i sitnog humora koji ne prestaje čine je vrhunskim proizvodom, za koji je ovaj put, sasvim zasluženo s obzirom na množinu epizoda, nagrađen i jedan od pozadinskih stupova ZKM-ova ansambla – Maro Martinović. O kvaliteti ansambla na specifičan način govori i predstava VIS Životinje zagrebačkoga kazališta Trešnja, no pored uobičajeno kvalitetna Rakana Rushaidata, u gesti uvijek fascinantna Damira Klemenića, te ništa lošijih Tvrtka Jurića i Jerka Marčića, istaknula se Maja Posavec, dobitnica nagrade za sporednu žensku ulogu.

U domaćoj selekciji istaknula se još i Crvenkapica Gradskoga kazališta lutaka iz Rijeke, zbog inovativnog pristupa poznatoj priči, točnije zbog dramatizacije Tanje Kirhmajer, dok je sveukupnost dojma koji čine scenografija Dinke Jeričević i lutke Patricija Alejandra Aguera ZKL-ovom Svarožiću donijela nagradu za likovnost. S iznimkom talijanske predstave, ostali inozemni gosti pokazali su tek etnološku razglednicu – vlastitu, poput korejske Priče o hrabroj Gamonjang, ili tuđu, poput švicarske Rapsodije za divove. Slovenski Zeleni dječak ili Lažeš Melita iz Srbije tek su prosječne produkcije.

Nažalost, takvih je bilo i previše ove godine. No količina vjerojatno veseli publiku koja voli ići u kazalište, ili voli da je tamo vode. Pogotovo ako je sve skupa – besplatno.