Vijenac 421

Kazalište

Jasno k’o pekmez, red. Damir Munitić, Kazalište Trešnja

Namrgođeni medvjedić

Predstava nosi prepoznatljivi Trešnjin niz više ili manje vidljivih izvedbenih subverzija, od besmislene, ali uvijek smiješne i efektne igre riječima, do glumačke lakrdije - piše Igor Ružić

Klasici su, kako im i ime kaže, nezaobilazan dio repertoara, bez obzira je li ciljana publika dječja ili odrasla. Kad je riječ o programu namijenjenu prvoj, klasika ima različitih, jer oni ne moraju biti samo jedna priča, ili cijeli svijet konstruiran u jednoj priči, nego i sam lik. Ponekad je teško razlučiti između to dvoje, jer lik i priča ponekad su jedno, a ponekad i priča čini lik, ali ima i likova koji su sami po sebi već ikone. Jedan od takvih je i Winnie-the-Pooh, medvjedić Winnie ili kako god želimo prevesti njegovo ime.

Upravo na njemu, njegovim pričama i knjizi Tao mede Pooha Benjamina Hoffa, svojevrsnoj inačici literature za samopomoć koja nadahnuće crpe iz basne, građen je kostur nove produkcije Kazališta Trešnja, naslova Jasno k’o pekmez. U režiji Damira Munitića, koji se posljednjih godina posvetio pedagoškom radu i ne surađuje s profesionalnim kućama osim kad prenosi ispit s Akademije dramske umjetnosti na kazališne daske, Winnie je postao univerzalna maskota jednostavnosti pogonjene dobrodušnošću i majkom svih motiva – glađu.

Izbor Rakana Rushaidata za naslovnu koliko i glavnu ulogu opravdan je njegovim izrazitim fizičkim potencijalom, već nebrojeno puta dokazanim ne samo u produkcijama matičnoga kazališta, ali se njegova primarna namrgođena gesta teško nosi s osnovnim postavkama lika koji tumači. Drugim riječima, njegov Winnie negdje je između onoga što nudi izvornik, zajedno sa svim vjernijim inačicama, i prirodne inklinacije glumca koji najbolje daje ipak u grotesknoj reinterpretaciji s vidljivim odmakom. U tim okvirima funkcionira i cijela predstava Jasno k’o pekmez: s jedne strane postoji očita želja da bude potpuno dječja, kao oslonac primarnoga repertoara, dok s druge ne može odoljeti da ne nosi prepoznatljiv Trešnjin niz više ili manje vidljivih izvedbenih subverzija, od besmislene, ali uvijek smiješne i efektne igre riječima, do glumačke lakrdije namijenjene najprije sebi i kolegama, a tek onda i publici. U taj se sklop, čak i bolje od Rushaidata, a začudo bolje i od ostalih članova ansambla, uklopila Aleksandra Stojaković kao Christopher Robin, mlada glumica koja doduše jest prenijela nešto od neurotične adolescencije iz produkcije Teatra Exit Reces i ja, ali što ovdje funkcionira bitno bolje.

Sveukupno, uzme li se u obzir i scenografija s tek dvama kvalitetnim pomacima, i glazba koja na nekoliko razina citira i kopira Toma Waitsa, predstava ipak ostavlja dojam na brzinu sklepana uratka. Napraviti predstavu za djecu, čak i na temelju poznatoga predloška, ipak nije prosto k’o pasulj.


Vijenac 421

421 - 22. travnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak