Mjerilo duhovne dimenzije

Još su antički filozofi zaključili da je čovjek mjerilo svega. Danas pak doživljavamo svojevrstan paradoks. S jedne strane ta je mjera metastazirala u sustav koji trajno narušava prirodnu ravnotežu na zemaljskoj kugli te u kojem je opstojnost pojedinca mjerilo za ugrožavanje njegova bližnjega. Homocentričnost potiče opsjednutost materijalnim dobrima, no zapravo iz obožavanja predmeta proizlazi istisnuće humanosti, duhovnosti, individualnosti. Ljudi se pretvaraju u karikaturne likove iz reklama koji se hipnotizirano voze u najnovijem modelu automobila marke X, bulje u plazmu, urlaju u mobitel kojemu jedino nedostaje aplikacija da misli umjesto njih. A možda i ne nedostaje, nego je već tu…

U takvu svijetu predmeti, objekti i arhitektonska rješenja slovenskoga dizajnera Oskara Kogoja i hrvatskog arhitekta Nenada Fabijanića zaista su estetska, ali i etička utopija. Zajednička izložba Na tragu estetske utopije priređena u Gliptoteci HAZU otvorila je izniman dijalog između dvojice vrsnih oblikovatelja. Vrsnoća se prepoznaje u metijerskoj i tehnološkoj perfekciji, ali i snažnoj implementaciji duhovnih težnji u materijalni rezultat.

U stvaralaštvu obojice autora primarna je ekološka osviještenost, koja se odmaknula od angažiranosti prema složenoj valorizaciji vrednota prirodnih materijala, i napose prema poštovanju oblika koji proizlaze iz prirode.

Postav izložbe

Oskar Kogoj formirao se na venecijanskoj školi za dizajn potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća. Surađivao je s goričkom drvnom industrijom Meblo, za koju je izrađivao plastične ležaljke, a u sedamdesetim je godinama započeo dizajniranje drvenih dječjih igračaka. Kogoja i Fabijanića povezuje osim prijateljstva i rad u nekadašnjoj staklarskoj školi u Rogaškoj Slatini.

Sve je proizašlo iz oblika jajašca i sve se u nj vraća. Kogojeva se stvaralačka filozofija okreće oko vječne fascinacije fenomenom prirode. Njezina rješenja on oplemenjuje suptilnim intervencijama čiji su postulati poznavanje starih civilizacija i duhovnih vjerovanja, napose indijskih. U središtu njegove kreacije doista jest čovjek, ali ne kao fizička mjerna jedinica ili potrošač materijalnoga: u Kogojevu poimanju on je duhovni potrošač i emanator.

Kogoj se predstavio izborom malih formata, bocama, kaležima, čašama, slavnim venetskim konjem te stolcima i drugim predmetima. Iako utilitarni, predmeti Oskara Kogoja ostvareni ponajviše u drvu, kamenu, staklu, ponajprije su, kako napominje Snješka Knežević, artefakti koji kao unikati imaju muzejsku vrijednost. Ergonomija i funkcionalnost isprepleću se s različitim asocijativnim rješenjima. Savršeno oblikovani predmeti, poput primjerice Lista mira izrađena u orahovu drvu, mame oko i ruku glatkim površinama, mekim i zaobljenim linijama. Čudesno je isprepletanje različitih utjecaja, od slovenske etnologije do egipatske ili antičke baštine. Ti utjecaji generiraju rješenja koja se ne doimlju kao reciklaža raznorodnih elemenata, nego kao posve zaokružena, samosvojna ostvarenja.

Nenad Fabijanić, đak zagrebačke arhitektonske škole, zastupljen je fotografskim zabilješkama arhitektonskih i urbanističkih rješenja koje je ostvario na hrvatskoj obali. Izložene su i makete fragmenata ambijenata što ih je projektirao uglavnom za jadransku obalu, detalji klupa, bunara, toaleta u staroj jezgri Dubrovnika te groba na Braču. Snješka Knežević prepoznaje mediteranski grad i njegovu agoru kao težište u Fabijanićevu opusu. Arhitekt teži uravnoteženju civilizacijske slojevitosti prostora u koji ulazi svojim intervencijama. Princip rada posve je racionalan, tehnički precizan, vođen strogim postulatima struke. Prostori koje Fabijanić oblikuje, trgovi, sjedinjuju javni interes i potrebu pojedinca da ne bude puki prolaznik već svjesni sudionik urbanoga života. Arhitekt ga uvodi u dijalog nudeći mu odmorišta, vizualne akcente, poput plastičkih rješenja i svjetlosnih intervencija. Upozorava ga da je njegova stopa mjerilo, ali i jednako važan trag u prostoru kao i trag koji je ostavilo kiparevo dlijeto.

Navodeći kako je njegov najveći iskorak plesni teatar, koji pokretom stvara vlastit, autonoman prostor, Snješka Knežević naglašava da se artefaktima/objektima zaostalim nakon plesnih predstava i malo poznatima potvrdio ne samo kao samosvojni dizajner nego i kao skulptor. Valja podsjetiti da je na mnogim projektima Fabijanić surađivao s kiparom Slavomirom Drinkovićem.

Izložba je osmišljena kao total design pa tako i inventivno oblikovanje postava sugerira poticajnu komunikaciju između Kogoja i Fabijanića te posjetitelja. Izbor djela načinili su dizajner i arhitekt, a autorsku koncepciju izložbe i likovnog oblikovanja postava potpisuje Nenad Fabijanić.