Ljubav umjesto politike

Ništa u Hamletu splitskoga HNK u režiji Aleksandra Ogarjova nije onako kako bismo, poučeni svim predznanjima o Hamletu, očekivali. A upravo velika očekivanja i još veće pretenzije često ubijaju tu dramu, posebno na domaćim scenama. Pa odmah na početku valja reći da je ovo najbolja produkcija drame o danskom kraljeviću koju sam u posljednjih dvadeset godina gledao na hrvatskim scenama. Jer to je manje komad o osveti, a više drama o ljubavi, o suludoj ljubavi koja tragično završava. Duh Romea i Julije kao da lebdi nad tom dramom, koja se obično čita kao snažna politička parabola. Paradoksalno, kao u slučaju Antigone, ljubav, a ne mržnja, tu je pokretač tragičnih događanja, ponajprije ljubav kraljevićeva prema ubijenu ocu, a od političkih zavjera i manipulacija u produkciji Ogarjova nema ni riječi. I zaista, tumačiti Hamleta kao političku žrtvu, a Hrvatsku kao tamnicu bilo bi samo još jedno političko tumačenje, poznato i potrošeno. Zato se na poprištu posutu leševima – baš nitko ovdje ne preživljava – Fortinbras na kraju i pojavljuje kao običan školarac, nikako osvajač.

Hamlet obožava oca, Ofelija voli Hamleta, a ni on nije ravnodušan prema njoj, Polonije ganutljivo pokazuje ljubav prema djeci, Klaudije i Gertruda se vole, a čak i Rosencrantz i Guildenstern njeguju nježne osjećaje jedan prema drugom. U tom svijetu koji pršti od ljubavi umjesto od želje za osvetom i mržnje tragedija biva još ozbiljnijom i dojmljivijom. Ovaj je Hamlet u odličnoj interpretaciji Mije Jurišića zaigran, gotovo veseo. Umjesto melankolika koji u mračnu raspoloženju zapitan nad sudbinom svijeta tumara scenom, a koje smo tako često gledali, vidimo Hamleta koji je kadar biti i akrobat na žici. I dramaturške intervencije u tekst posve su neočekivane, nedostaje mnogo dobro poznatih scena, od govora glumcima i oblaka koji mijenjaju oblik, do Hamletova odlučivanja na ubojstvo Klaudija dok on moli. S druge strane, mnoge rečenice koje su u većini produkcija štrihane ovdje ostaju, ali komad i uza svu prividnu ležernost u interpretaciji ne gubi ništa od ozbiljnosti i mudrosti. Štoviše, lišen interpretacijskih preuzetnosti Hamlet najednom otkriva skrivena značenja, a svaka rečenica odjekuje kao snažno otkriće. Kao da postoji ironičan odmak od ozbiljnosti i pretencioznosti drame, pa će Hamlet svoj Biti ili ne biti – koji svatko u publici očekuje s posebnim nestrpljenjem i strogim kritičkim sudom – izgovoriti uz publiku na sceni, glumce koji će nešto kasnije odigrati Mišolovku. Ta publika Hamleta promatra kao u kazalištu, kroz male dalekozore ili povećala, kritički sudeći o njegovim glumačkim sposobnostima.

Kralju se ni u ovoj produkciji, kako to u Mišolovci već biva, „nije svidjela gluma“, ali publika može biti zadovoljna onim što gleda. Uz Miju Jurišića odlična je i Ofelija Anastasije Jankovske, koja se iz razigrane zaljubljene djevojčice pretvara u tragičan lik, a posebno je kvalitetno i vrlo precizno izrađen Polonije, neočekivano benigan tip zaljubljen u svoju djecu, u kreaciji Trpimira Jurkića. Ante Čedo Martinić još je jednom siguran i uvjerljiv kao Klaudije, dok je Ksenija Prohaska – u znatno reduciranu tekstu – povremeno sklona melodramatičnosti. Tako jedna od ključnih scena, ona između majke i Hamleta u kojoj strada Polonije, sukobljava dva glumačka pristupa pa gubi na dramskoj snazi. Marko Petrić (Horacije) još se jednom dokazao kao mlada nada splitskoga glumišta, odlična je i epizoda grobara Elvisa Bošnjaka – vrlo duhovito prikazana kao kazalište sjena – a i Guildenstern Gorana Markovića zaokružen je lik.

Ono što se u nekoliko posljednjih produkcija koje gledam na splitskim scenama pokazuje kao ozbiljan problem jest glasovna neuvjerljivost dijela mladih studenata splitske Akademije, koja im jednostavno onemogućava ozbiljnu glumačku kreaciju. Tako bi, primjerice, Nikša Arčanin (Laert) i Duje Grubišić (Rosencrantz) morali ozbiljno poraditi na tehnici glasa, jer posjeduju druge glumačke predispozicije i mogli bi se razviti u kvalitetne glumce, svladaju li nešto što bi trebalo biti elementarni zanat.

Osim što je u hrabru tumačenju jedne od ključnih drama svjetske književnosti Ogarjov dosljedan, i ova, kao i njegove ranije produkcije na hrvatskim scenama, pokazuje snažan pečat atraktivne vizualnosti, ali ne kao nečeg što je izvana nametnuto produkciji. Scenografkinja i kostimografkinja Vera Martinova još je jednom osmislila atraktivnu i vizualno razigranu scenu i dojmljive kostime, baš kao što je svjetlo Zorana Mihanovića snažno podcrtavalo dramske momente. I još jedna konstanta u produkcijama Ogarjova poigravanje je s koreografijom, u dramsku produkciju on je kadar ubaciti pokrete iz suvremenog plesa (koreografija Jasminka Petek Krapljan), a da djeluju kao sasvim prirodan dio dramskog događanja. Tako mnoge scene – recimo putovanje brodom u Englesku – pršte od scenske začudnosti. Glazba je posebna priča: u izboru sama Ogarjova ona je igra za sebe, eklektična, ali skladno inkorporirana u produkciju od rock-klasika do etnozvuka, koji pokrivaju gotovo svaki dio radnje i opet često poentirajući na odnosu onoga što se događa i korištene pjesme. Videomaterijal, u režiji Dana Okija, skladno je uklopljen u cijelu predstavu.

Nije ovaj Hamlet, koji sa stankom traje više od tri sata, bezgrešan ni savršen, postoje početkom drugog dijela neka tanka, sporija mjesta u kojima priča zastaje, kao i manji, već spomenuti, glumački nedostaci. Ali produkcija jasno otkriva zrela redatelja snažne vizije, dobra poznavanja rada s glumcem, kojemu ne nedostaje hrabrosti da se upusti u smjelu pustolovinu istraživanja klasika o kojem svi sve znaju, ili barem misle da znaju. Ovo je tako Hamlet kojega možda nismo očekivali, ali nam je zasigurno bio jako potreban.