Korifej stilske elegancije

Ususret 90. obljetnici rođenja Ive Frangeša, znanstvenika koji je trajno zadužio nacionalnu književnu historiografiju te ponudio nova rješenja i pristupe kanonskim djelima hrvatske književnosti, priređen je u Društvu hrvatskih književnika stručni kolokvij, okupivši suradnike, učenike i poštovatelje toga važnog teoretičara.

Priznat i višestruko nagrađivan, Frangeš, rođen 1920. u Trstu, nasljednik Antuna Barca na mjestu šefa Katedre za noviju hrvatsku književnost, član hrvatske i slovenske Akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske i Društva hrvatskih književnika, ostavio nam je u nasljeđe pozamašan opus romanističkih i kroatističkih studija, kritika, rasprava i eseja, kao i kapitalnu Povijest hrvatske književnosti (1987), simbol novoga, danas već uvriježeno, frangešovskoga razdoblja u književnoj znanosti.

Radovima desetak vrsnih predavača (K. Nemeca, D. Jelčića, V. Brešića, S. Botice, M. Muhoberac, B. Petrača) nastojala se predočiti svestranost i slojevitost djela Ive Frangeša, u pokušaju da se ne zanemari nijedan bitan aspekt njegova specifičnoga bavljenja književnim temama.

Govoriti o Frangešu istovjetno je govoru o začetku stilističke kritike i metode interpretacije u nas, upravo o revolucionarnom obratu od pozitivizma i sociologizma stare škole, inauguriranoj u Umjetnosti riječi pedesetih godina prošloga stoljeća, u okviru zagrebačke stilističke škole, koju je Frangeš, uz Aleksandra Flakera i Zdenka Škreba, i predvodio.

Na tome tragu, smatrajući književnost eminentno estetskim činom, o kojoj je, ukoliko jest umjetnost, moguće govoriti jedino ako je i sam govor o njoj umjetnost, nastaju brojne sudije (Stilističke studije, 1959; Nove stilističke studije, 1986) u kojima Frangeš ne pokazuje samo odanost velikim i kanonskim djelima, znanstvene uzore (De Sanctis, Croce, Barac), već i upućenost u suvremena znanstvena kretanja (Devoto, Auerbach, Spitzer).

Baveći se novijom hrvatskom književnošću, majstorski obrađuje ključne njezine veličine (I. Mažuranića, A. Kovačića, Leskovara, Kranjčevića, Matoša, Vidrića, Krležu, Andrića), ali promišljajući i prevođenje, i periodizaciju, i metodološke probleme, gradi kanon i mijenja sliku hrvatske književne znanosti, a malo-pomalo i hrvatske historiografije kao discipline.

Ostajući uvijek dosljedan u primjeni stilističkih načela, vjeran estetskim kriterijima, otkriva relevantna mjesta u samu djelu opovrgavajući biografski pristup, neovisno o autoru, žanru ili problemu, esejizirajući uvijek jakim afektivnim nabojem, stvara osebujan prepoznatljiv stil: objedinjenu jezičnu analitičku preciznost i stilsku eleganciju izraza, jedinstvenu paradigmu prožimanja znanosti i umjetnosti.