Iskušavanja vlastitosti i drugosti

Andrej Mirčev, mladi znanstvenik i umjetnik (1979, Osijek), svoju je prvu knjigu, naslovljenu Iskušavanja prostora, objavio 2009. kao sveučilišni udžbenik u novopokrenutoj biblioteci Ars academica u izdanju Leykam International, Zagreb i Umjetničke akademije u Osijeku, na kojoj je zaposlen kao asistent i na kojoj predaje kolegije iz teorije prostora, vizualnih komunikacija i suvremenih izvedbenih umjetnosti na likovnom i kazališnom odsjeku.

Željena sinteza umjetnosti i znanosti, u prepletu hermetična i komunikativna, znanstvena i edukativna diskurza, smirenosti i provokativnosti, igriva i čvrsto strukturirana pisanja i cjelokupne koncepcije ove ambiciozne knjige nagoviještena je već u uvodnim autorovim napomenama: „Jesam li – hodajući interdisciplinarnim koracima prema racionalno-humanističkoj spacijalnosti – uspio ponuditi dovoljno argumenata za zagrljaj i prisnost? Napustiti distanciranu poziciju voajera koji žudi u geometrijskom polju svojih konzumiranih frustracija i sam se aktivirati kao sudionik u nepotisnutom transferu s vama koji ovo čitate? Gdje je granica na kojoj ćemo se, izmjenjujući poglede i dodire, susresti?“ Uz taj tekst objavljena je ilustracija Muškarac crta ženu koja leži Albrechta Dürera, pozivajući na dalje putovanje čitatelja i gledatelja u rubnim figurama motrenja, u graničnim točkama između autorovih performerski postavljenih ilustracija i sustavno kodirana teksta.

Uvodne napomene: palimpsesti kao tijelo (od) prostora započinju pozivanjem na Foucaultov „proročki intoniran tekst“ iz 1967. koji sluti prostorne jukstapozicije u 20. i 21. stoljeću te Mirčevljevim oslanjanjem na takovrstan topološko-spacijalni zaokret i novo shvaćanje prostornosti u znanstvenoj paradigmi nastaloj iz interdisciplinarnoga dijaloga postmodernoga doba. U nagoviještenu itineraru Mirčev skicira mapiranje prostora kao medija, krećući od doživljaja teksture prostora kao palimpsesta koji konzervira slojeve vremena. Pozivajući se na metodološki i ontološki a topološki zaokret Stephana Günzela i Lefebvreove postavke o povezanosti dijakronije i sinkronije prostora, i Mirčev ulazi u dešifriranje tragova slojeva vremena u mikronarativima nevidljivima službenoj historiografiji.

U poglavlju Tipologija srednjovjekovnih prostora kao središnju točku mape stavlja kazalište i tekst, upućujući se na putovanje iz Foucaultovih heterotopija kao prostora koji u sebe upisuju imaginarne vrijednosti te nudeći vlastito tumačenje srednjovjekovne konceptualizacije prostora, uz ilustraciju središta grada Luzerna pripremljena za kazališnu izvedbu iz 1583. i Boschovu iz 1563, uz markiranje rubnih prostora i orfejskoga prijelaza... U poglavlju Iskušavanje tijela: korporalnost u tekstovima Origena i sv. Augustina Mirčev analizira fenomene mazohističkoga tijela, imperativa transformacije i etike srca, discipliniranje žudnje i put od mazohističkoga do kontemplativnoga tijela; i u tom se slučaju služi svojevrsnim efektom iznenađenja, u svoju mapu upisujući tumačenje ključne uloge tijela u spisima dvojice kršćanskih filozofa iz dekonstrukcijskih uporišta i Barthesovih, Batailleovih, Foucaultovih tekstova. U poglavlju Prostor izvedbe u kontekstu centralne i obrnute perspektive uza sliku Velázquezovih Malih dvorskih dama iz 1656/1657. i prikaz Pollockova Jesenskoga ritma iz 1950. autor na putovanju od dramskoga do postdramskoga kazališta sklapa mapu u iluziju kazališne kutije, a zatim je rasklapa uz tjelesno sudioništvo gledatelja. Poglavlje Topografije urušavanja: morfologija srednjoeuropskog prostora bavi se prostorima sadističkih rituala u djelu Géze Csátha i Roberta Musila, iščezlim svijetom hasida u djelu Bruna Schulza i Josepha Rotha, uz Mirčevljevu vlastitu fotografiju Kamene grobnice iz 2008, imaginarijem izgubljenih ulica u djelu Danila Kiša; a potpoglavlje Post scriptum sklapanjem krhotina razbijena zrcala srednjoeuropskoga područja, uz fotografiju iz 2006. Orfejski prostor, instalacija Eurydice Andreja Mirčeva.

Poglavlje Crtež i skulptura kao prostor koreografije: likovni elementi predstave Filozofi Josefa Nadja analiza je insceniranja različitih novih medija u predstavi posvećenoj Schultzu, ali i detekcija impulsâ suvremenoga kazališta, uz fotografiju predstave iz 2004. Poglavljem Protiv reprezentacije, uz niz fotografija (Mirčev, Fontan, Bacon, Marković) i plakat Schneiderova, Keatonova i Beckettova Filma, autor ispituje umjetničke antimimetičke postupke započete u avangardi i njihovu ikonoklastičnu energiju. „Kada dlanovima u posljednoj sceni prekrije oči, Beckettov subjekt uranja u slijepo polje nevidljivosti i odsutnosti, ali ujedno izlazi iz polja reprezentacije...“ U poglavlju Između digitalnog i tjelesnog autor analizira uključivanje videa u prostor žive postdramske izvedbe, a u završnom poglavlju – Arhitektura ozdravljenja: o ekologiji kao strategiji otpora po Beuysu – autor traži da se ekologija tretira kao prošireno polje umjetničkoga djelovanja. Ovdje završna Mirčevljeva fotografija, iz 2007, Na granici..., sintetizira ovu intrigantnu knjigu, koja i sama pokazuje neiscrpan potencijal iskušavanja tijela kao iskušavanja vlastita i prostora Drugog. Knjiga mladoga znanstvenika i umjetnika Andreja Mirčeva Iskušavanja prostora zaslužila je biti prvoobjavljenom knjigom novopokrenute biblioteke Ars academica, koju glavna urednica Sanja Nikčević najavljuje kao spoj umjetnosti, znanosti i pedagogije.