Ironična refleksija trenutka

Komedija Čaruga Ivana Kušana jedno je od rijetkih sretnih djela suvremene hrvatske dramaturgije, odnosno jedno od onih koja se s uspjehom i učestalo izvode (za što zasigurno postoji valjan razlog). Nakon praizvedbe 1976. u Varaždinu, pamtimo predstavu Teatra u gostima (redatelj Tomislav Radić) te izvedbu zagrebačke Komedije (2003, redatelj Damir Lončar). Vrsni majstor satirične komedije, Kušan je Čarugu napisao u najboljoj tradiciji klasičnoga francuskog vaudevillea, gdje je sve u neprestanu pokretu i sve pršti od neprekidna verbalnog vatrometa i scenske akcije, i gdje – odmah pod površinom – postoji i sjenovit sloj aluzija i dvosmislenosti, koji uvijek djeluje, a samo ponekad izbije u prvi plan.

Milan Pleština, Vlasta Ramljak, Dušan Bućan, Dušan Gojić u prizoru iz predstave Čaruga

Naslovni lik Čaruga, legendarni razbojnik slavonskih ravnica, nema mnogo zajedničkih crta s izvornim Jovom Stanisavljevićem, koji je svoje neslavne pothvate izvodio u burnim vremenima odmah nakon završetka Prvoga svjetskog rata, kad je propala Dvojna monarhija, a Trojedna (i zlosretna) Kraljevina postala tvorbenim dijelom nove države, u to doba zvane Kraljevinom SHS. Tad su našim prostorima odzvanjali daleki odjeci Oktobarske revolucije, ratni se zarobljenici vraćali kući iz nove Rusije, a bjegunci tvorili svenazočan i opasan zeleni kadar što ga spominje i sam Krleža. Stanisavljevićevo Kolo gorskih tića možda se pozivalo na neke simplificirane i radikalizirane revolucionarne ideje – no, ako je taj podatak točan, bila je to tek prozirna izlika. U praksi, prije no davnome Robinu Hoodu, Jovo je Stanisavljević više sličio nepopravljivomu kalabreškome vođi Fra Diavolu, koji je operirao nešto više od stotinu godina ranije u zabačenim krajevima Napuljskoga Kraljevstva. Kako god bilo, Čarugin lik, koliko i njegova pustolovina, sjajan su plod Kušanove invencije i njegova osebujna, ikonoklastička i neobuzdana, jedinstvena stvaralačkog nerva, koji je došao do izražaja i u tolikim drugim autorovim djelima, uvijek nekonvencionalnima i na suptilan način subverzivnima – bilo prema aktualnome političkom režimu i njegovoj pripadnoj mitologiji, bilo prema lažima društvenoga konformizma. Posredovanjem Čaruge, Kušan je razobličio aktere znatno šire panorame socijalne patologije: ministre koji upravljaju resorom vlastita bogaćenja, veleposjednike koji otimaju zemlju, sve do sitnih čankoliza koji skupljaju mrvice s bogataškoga stola i maštaju o većim pothvatima – za koje im prepreka nije etika, nego nedostatak sredstava ili drskosti. U takvu svijetu, i kriminalac koji se poziva na Rusiju, a mašta o Čikagi, gradu totalnoga i kodificiranoga zločina – naprosto pruža ruku i, vođen globalnim primjerima, nel suo piccolo (u svom malom svijetu) poseže za tuđim, pa bili to imovina ili život.

Drama zagrebačkoga HNK stavila je na repertoar ovu pučku komediju (važna je ta žanrovska odrednica) na tragu one linije društvene aktualnosti koju je posljednji put slijedila u jeku procesa privatizacije devedesetih godina komadom Ostrovskoga, znakovita naslova Svoji (ljudi) smo, dogovorit ćemo se – inače bi, možda, bilo teže objasniti kako se taj populistički Kušan našao na programu nacionalne kuće, koja inače običava njegovati ozbiljnost do hermetizma, u drugom pak slučaju zabavni artizam bez reperkusija. I sam redatelj, Joško Juvančić, pridonio je razjašnjenju moguće nedoumice eksplicitnim riječima: “Redatelj i ansambl predstave Čaruga žele ovom izvedbom dati svoj doprinos borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala...” Jasno da je riječ o ironiji (čak možda sarkazmu) i igri koja, sasvim fantastično kušanovski, prelazi granice teatra i postaje gotovo univerzalna.

Sama predstava, da se vratimo konkretnomu, tijekom svojega ponešto preduga trajanja od dva i pol sata – publiku uglavnom zabavlja, ponekad gubi ritam pa joj dosađuje, no nikad ne postiže vrhunce koji bi je mogli izdići iznad korektno i profesionalno obavljena zadatka. Ništa manje od toga, dakako, pod vodstvom majstora i znalca kakav je Juvančić, nije se ni moglo očekivati. Predstava ipak ne oduševljava, osim nekim, može se reći, sporadičnim elementima. Prema mainstreamu ostajemo hladni, no lijepo je vidjeti – među ravnodušno korektnim kolegama – dvojicu glumaca koji su uspjeli kreirati dojmljive likove, i tako nadvisiti one s više teksta, i više pojava na sceni. Riječ je o mladome Dušanu Bućanu, koji je s očitim užitkom igre profilirao svoga Adama Žažića, žandarmerijskoga desetnika, te tako upozorio na svoj stvaralački potencijal, te o iskusnome Goranu Grgiću koji je kao mjernik Boris Možbolt, ljubavnik gospođe Ankice Ardonjak, veleposjednikove žene, jednostavno nadišao stereotipe te formirao novu tvorbu u svojoj impresivnoj galeriji likova. Mogućnost potrage za novim i neiskušanim uvijek je poudan pokazatelj glumačke inteligencije, snage, otvorenosti uma i vitalnosti. Milan Pleština, kao naslovni Čaruga, očigledno je uložio golem trud i energiju u formiranje lika nespretna razbojnika i bećara, koji živi više od stare slave negoli od aktualnih pothvata – ipak, nije u potpunosti dohvatio taj složeni karakter, niti ga je publici predočio posve uvjerljiva u njegovu mračnom šarmu. Vlasta Ramljak (Ankica Ardonjak) i Ana Begić (njezina sluškinja Tonka) funkcionirale su u škriputavu kolu predstave na način koji ne oduševljava, ali i ne revoltira. Slično bi se moglo ustvrditi i za Danka Ljuštinu, koji je svog gazdu Ardonjaka obilježio prije svojom markantnom pojavom negoli uporabom suptilnijih sredstava glumačke ekspresije. Ivan Brkić pokazao je premalo za relevantniju ocjenu, no završni bi se komplimenti mogli uputiti kreacijama Žarka Potočnjaka i Dušana Gojića – koji također nisu robovali shemama i stereotipima.

Songovi (glazba Ozrena Depola, suradnja Zvonka Presečkog) u predstavi su se pokazali poprilično suvišnima, mjestimice teško razumljivima, ili pak relativizacijskim elementom podrijetlom iz druge strukture (mogućega drukčijeg pristupa), a scenografija Miljenka Sekulića, likovno lijepa i asocijativna (snopovi žita/šiblja) više je odgovarala kreiranju otvorenih negoli naznačivanju omeđenja unutarnjih prostora.

Konačno, Čaruga Ivana Kušana, u režiji Joška Juvančića, nekonvencionalan i pomalo neobičan repertoarni potez zagrebačkoga HNK – predstava je koja odgovara trenutku, na više razina i u različitome smislu, koja čak i reflektira taj trenutak, možda ne baš onako kako su to njezini kreatori zamislili, no koja ne posjeduje dostatno elemenata po kojima bismo je zadržali u trajnijem pamćenju. Drugim riječima, valja je pogledati – no gledatelj će je brzo zaboraviti, jer u njoj nema središnje osi ni čvrste uporišne točke. Kao, uostalom, ni u današnjemu društvu.