Idu Dani...

piše Josip Grozdanić

Za razliku od 17. dana hrvatskog filma, koje je dijelom obilježilo izraženo nezadovoljstvo među insajderima i upućenijim filmofilima izazvano neuvrštavanjem dokumentaraca Drugi Dubrovnik Petra Krelje i Ti meni, ja tebi Irene Škorić te prošlogodišnjeg punoljetnog izdanja festivala na kojem je izgledalo da Dani na rubu zrelosti traže smisao vlastita postojanja i zahtijevaju dodatni angažman na osmišljavanju i koncipiranju, ovogodišnja je devetnaesta, festival smotra domaće kinematografije protekla mirno i bez ikakvih sporenja. Razlog tomu donekle se krije i u dobrano nekritičkom pristupu izbornika programskih sekcija, koji su možda vođeni i željom za nezamjeranjem, u neke segmente programa (ponajviše igrani, ali u stanovitoj mjeri i dokumentarni) uvrstili određene naslove koji ipak nisu zavrijedili prikazivanje na Danima. Zapazio je to i tročlani ocjenjivački sud Dana, koji je na samu njihovu početku zaključio da “ili su selektori bili previše liberalni, ili su se prošle godine u Hrvatskoj snimali stvarno jako dobri igrani filmovi”. Nažalost, posrijedi je ipak ono prvo, odveć liberalan stav nekih izbornika zbog kojih su Dani bili sadržajno pretrpani i neformalno produljeni za jedan dan. Naime, upravo zbog obilja filmova i zgusnutosti programske satnice projekcija nagrađenih naslova održana je tek pet dana nakon završetka festivala. Spomenuti prigovori ipak su tek načelne naravi, jer su i ovogodišnjim izdanjem Dani još jednom potvrdili važnost. Jer, premda je riječ o manifestaciji koja je u sve bogatijoj ponudi filmskih festivala u Zagrebu i šire osuđena na tavorenje na margini zanimanja kulturne i šire društvene javnosti, razlog čemu je i nepostojanje jasno profilirane i posve suvisle koncepcije, neosporna je i činjenica da sve veći broj gledatelja na svakom novom izdanju Dana jasno ukazuje da za filmskim festivalom ovakva profila svakako postoji potreba i da bi vrijedilo detaljnije poraditi na njegovu osmišljavanju i koncipiranju. Kao što sam na ovom mjestu već ustvrdio, pored toga bi bilo poželjno i da na čelo festivala dođe neka energičnija i smislom za (samo)reklamu obdarenija osoba, koja bi poradila na profesionalnijoj organizaciji Dana te njihovu atraktivnijem marketinškom profiliranju. Ovako sve i dalje počiva na entuzijazmu i osobnom angažmanu nekoliko djelatnika Studentskoga centra, zbog čega festival i dalje ostaje ne odveć ambiciozna smotra čija je temeljna zadaća dokazivanje vitalizma hrvatskoga filma.

Izvrsni Guliver

Dakako, sve navedeno nimalo ne umanjuje kakvoću i vrsnost pojedinih prikazanih ostvarenja, koja ljubitelji domaće sedme umjetnosti najčešće nemaju gdje pogledati. Istina, zahvaljujući recesiji i štednji hrvatski film na državnoj dalekovidnici trenutno uživa dobar tretman. Premda se svakog petka u udarnom terminu vrte najsvježiji i najčešće vrlo solidni dugometražni igrani naslovi, teško je zamisliti da bi u nekom sličnom terminu bio prikazan sjajni animirani film Guliver autora Zdenka Bašića. Zasluženo ovjenčano Velikom nagradom za najbolji film 19. DHF-a, djelo darovitog ilustratora i gotovo renesansnog umjetnika Bašića poetikom je Tima Burtona, s kojim dijeli i određeno nagnuće groteski, nadahnuta osebujna interpretacija glasovitog romana Jonathana Swifta. Svoj film Bašić koncipira kao oniričnu i jasnim religijskim konotacijama prožetu priču o usnulom divu koji se odjednom pojavi među malim i oku ponekad teško razaznatljivim Zemljanima, da bi kao ključni katalizator i doslovce deus ex machina presudno definirao njihovu civilizaciju i odredio im budućnost. Premda posve statičan i sve do sama kraja praktički beživotan, taj i takav Guliver upravo mirnoćom i nedjelovanjem ljude izaziva na različite akcije i interakcije.

Zbog i oko njega vode se ratovi i grade čitava društva koja ciklički rastu i propadaju, a Guliver funkcionira kao otjelotvorenje Boga kojega ljudi uzalud pokušavaju spoznati, nadvisiti, iskoristiti u vlastite svrhe i napokon pobijediti. No Guliver Bog moćan je i neranjiv, i najviše što, po autoru, čovjek može napraviti jest prihvatiti ga, ne pokušavati ga podčiniti i ne postavljati pitanja o njegovim moćima, veličini i smislu postojanja. U filozofskim i metafizičkim konotacijama kojima Bašić obogaćuje cjelinu lako je uočiti i utjecaj Clarkove i Kubrickove 2001: Odiseje u svemiru, jer Guliver na ljude djeluje na gotovo identičan način na koji crni monolit u zori čovječanstva mijenja primate i u njima razvija negativne osobine. Dakako, u ime Gulivera Boga, koji kroz iznimno sugestivan glas Pere Kvrgića kao da sam pripovijeda priču o sebi među ljudima, čine se i najveličajnija i najsuspektnija djela, koja se ponekad pogrešno interpretiraju kao božja volja. Govoreći o sebi, tridesetogodišnji Zdenko Bašić kojem je ULUPUH nedavno dodijelio nagradu za najboljega mladog autora, kaže da je on sretan čovjek jer kao ilustrator, animator, scenograf i kostimograf radi ono što voli i od toga uspijeva pristojno živjeti. Na temelju Gulivera i njegova prethodnog filma Priča o snijegu može se zaključiti da je Bašić senzibilan, promišljen i zreo umjetnik jasne autorske vizije, pa se valja nadati da nećemo morati godinama čekati na njegov sljedeći film.

Intimne urbane drame

Nagradom za najbolju režiju kratkog igranog filma Ništa osobno uglavnom je zasluženo nagrađen daroviti Marko Šantić, mladi riječki filmaš čiji je naslov Sretan put Nedime na Tribeca Film Festivalu 2007. ovjenčan priznanjem Student Visionary Award, kao i nagradom za najbolji kratki film na 12. sarajevskom filmskom festivalu. Budući da to djelo nisam imao prilike gledati, na temelju Šantićeva recentnog ostvarenja može se zaključiti da je riječ o promišljenom i žanrovski usmjerenu autoru koji zna kako optimalno iskoristiti minutažu kratkog metra. Storija o međusobno karakterno različitim mladim delinkventima Roku i Borisu, koji jedne večeri krenu u pljačku kuće ne znajući da u njoj živi svećenik, dinamična je, dostatno energična i spretno režirana. Ako nije odveć smiono tvrditi, čini se da su autora za priču o nasilnim momcima i različitim aspektima dobra i zla dijelom nadahnuli filmovi Funny Games i(li) Funny Games US velikog Michaela Hanekea. Dakako, za razliku od navedenih Hanekeovih naslova, Ništa osobno ne posjeduje izraženu socijalnu kritičnost, subverzivnost, kao ni crnohumorne metafilmske ekskurse, ali jest cjelovito, jezgrovito i inteligentno koncipirano djelo u kojem autor demonstrira spretno snalaženje u zatvorenom prostoru i efektnu uporabu mizanscene te koje ga predstavlja u vrlo povoljnu svjetlu.

Ljudi s mliječnog puta

Na minulim Danima autori igranih filmova glavne su tematske preokupacije pronašli u intimnim, obiteljskim, ljubavnim i egzistencijalnim dramama redovito urbanih mladih ljudi. Već afirmirana Sara Hribar predstavila se dvama kvalitativno ujednačenim djelima, na istinitoj priči o ubojstvu zagrebačkoga taksista temeljenom egzistencijalnom dramom Ta tvoja ruka mala i romantičnom melodramom art-pretenzija naslovljenom Libertango. Oba filma imponiraju sugestivnom melankoličnom ugođajnošću i uspjelim dočaravanjima egzistencijalnih tjeskoba protagonista zarobljenih u životnom limbu i rutini svakodnevice. Dok Libertango, storija o “kraju ljubavne priče” dviju djevojaka, crno-bijelom fotografijom i umetanjem pomaknutih i nadrealnih sekvenci mladoga para koji pleše na zagrebačkom Glavnom kolodvoru propitkuje teme ljubavi, slobode, posesivnosti, nesputanosti i (ne)pristajanja na konvencije, Ta tvoja ruka mala usmjerena je na čudne putove sudbine, životnih slučajnosti i neumoljive tragične kobi koja će nesretnoga taksista Ivu Robića u skladu s crnom obiteljskom tradicijom jedne srijede odvesti u smrt.

Dvama se filmovima predstavio i Kristijan Milić, naglašeno žanrovski i često trash profiliran autor koji u naslovu Šampion, priči o mladom ridikulu Andriji koji tijekom rata u Bosni živi od pomoći vojnika, varira uvodni dio filma Tu Zrinka Ogreste, a u onom Zamka (za) snimatelja stvara bizaran whodunit krimić o nizu zagonetnih ubojstava s kojima se suočava ekipa na setu jeftinoga pornića. Taj je film, koji bi se duhovito mogao nasloviti Deset malih pornomana, zabavan, ali i u osnovi nepotreban, no Miliću kapa dolje zbog dosljednosti u furanju svog filma.

Dvojben izbor dokumentaraca

Nagrada za najbolji scenarij opravdano je pripala Igoru Mirkoviću, scenaristu i redatelju kratkoga filma Inkasator, prethodno prikazana u sklopu omnibusa Zagrebačke priče. Pet segmenta tog kakvoćom neujednačena omnibusa na Danima je zaživjelo i kao zasebna ostvarenja, neka i djelomično izmijenjena, da bi ta dekontekstualizacija nekim filmovima pomogla, a nekima pak (Najpametnije naselje u državi) napravila medvjeđu uslugu. Kao što je na stranicama Vijenca napisano u vrijeme kinopremijere Zagrebačkih priča, Mirkovićev je film realistična, odlično glumljena, ozračjem apsurda prožeta i duhovita crnohumorna priča o starim supružnicima koji se prepadnu tamnoputog službenika Elektroprivrede koji im pokuca na vrata. Iako stari bračni par utjelovljuju uobičajeno izvrsni veterani Marija Kohn i Pero Kvrgić, u cjelini je nažalost posrijedi dobrano konvencionalnoj minijaturi koja površno tematizira staračku osamljenost, otuđenost, teškoće u međusobnoj komunikaciji, zamrle odnose s djecom i strah od drugog i drukčijeg.

Inkasator

Inkasator se zakitio i nagradom Oktavijan u kategoriji najboljeg igranog filma, koja je za najbolji animirani film očekivano pripala odličnom Guliveru. No dodjeljivanje Oktavijana za najuspjeliji dokumentarac naslovu Ljudi s mliječnog puta Miroslava Mikuljana donekle je problematično. Ne stoga što je riječ o urednoj, nenametljivo režiranoj i lako gledljivoj, no predugoj i odveć školski odrađenoj storiji o zagorskim seljacima koji se nadaju da ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju neće doći kraj njihovu mukotrpnom pravljenju domaćeg sira i vrhnja, već zbog jednostavne činjenice da su u dokumentarnoj sekciji prikazani znatno intrigantniji i angažiraniji naslovi. Takvi su primjerice 26-minutni Benjamin Matije Vukšića, emotivna priča o bistrom sedamnaestogodišnjem Romu koji unatoč tituli državnoga prvaka u natjecanju iz zemljopisa ne uspijeva pobijediti predrasude i postići da bude sasvim prihvaćen od društva, ili recimo film Kakva si s parama Rasima Karalića, storija o tjelesno izrazito hendikepiranoj, ali inteligentnoj, vedroj, optimističnoj i ambicioznoj djevojci Merishi kojoj dekan jednog bosanskohercegovačkog fakulteta onemogućava ostvarenje davne želje i upis studija, istodobno joj govoreći “ne mogu te gledati” i “kakva si to”. U uži krug za nagrade svakako bi ušli i biografski dokumentarac Marija hoda tiho o životu i djelu fotografkinje Marije Braut redatelja Marka Stanića te mozaični film Zajedno u kojem autor Nenad Puhovski pričama o pet parova obrađuje najrazličitije varijacije i aspekte ljubavi. Ako je ozbiljan problem s ovogodišnjom konkurencijom igranih filmova bilo nekritičko uvrštavanje nekih kakvoćom minornih djela (primjerice Odredište nepoznato Vjerana Vukašinovića i Ines Šulj, ili Strejt pul Filipa Šovagovića), u dokumentarnoj konkurenciji nisu se našli neki naslovi kojima je tu nedvojbeno bilo mjesto. Pored izvrsna i metodom svojevrsne samoredukcije realizirana autobiografskog naslova Klasa optimist Lane Šarić, autorice koja se u dobi od 22 godine odvažno suočila sa sviješću da boluje od leukemije, na Danima se nije našao ni na ZagrebDoxu zapažen film Tjeskoba Damira Čučića, u kojem se autor pričom o zatvorenicama iz kaznionice u Požegi bavi izmijenjenim i u neobičnim okolnostima održavanim odnosima majki i kćeri.

Napokon, zaključimo ovaj tekst tvrdnjom da su ovogodišnji Dani imali sreću da se iz kvantitete prikazanih filmova u svim selekcijama uspjela roditi i kvaliteta. A i to je već posve dovoljno.