Goyin san

Danas više gotovo nitko nije ni iznenađen kad na naslovnici novina ugleda, primjerice, raskomadano tijelo žrtve prometne nesreće, čovjeka ubijena u mafijaškom obračunu ili ljudska trupla ispod ostataka urušene zgrade nakon potresa u Haitiju. Većina nas je oguglala na takve eksplicitne prizore, koji bi zapravo trebali intenzivno djelovati na našu duševnost, a razlog toj otupjelosti jest, dakako, njihova stalna prisutnost u medijima.

Obično se, poznato je, takva praksa pravda riječima da ljude više privlače upravo takvi prizori, da oni žele kupovati novine sa senzacionalnim fotografijama, koje prikazuju ono čega bismo se po naravi stvari zapravo trebali gnušati. Uzroci takva stanja nisu, dakako, isključivo u vlasnicima novina, koji bi mogli promijeniti svoju politiku da žele, već je očigledno nešto i u potrošačima, koji ipak i dalje pristaju na gledanje šokantnih prizora.

Znači li to – kada bismo se upustili u ispitivanje vlastite duševnosti, a u pogledu percepcije svijeta oko nas, da bismo si morali priznati kako nas ružni prizori privlače više od lijepih, da nas više zanimaju grešnici od svetaca te da su nam zanimljivije stvari koje se na bilo koji način suprotstavljaju uobičajenim istinama od samih tih istina? Odgovor na to pitanje nije ni univerzalan ni jednoznačan, no postoji nešto u negativnim kategorijama što znatno više zaokuplja ljudsku znatiželju, pa zato i privlači pozornost većim intenzitetom, no što to čine skladne pojave ili konvencionalno ponašanje. Čak i ako to nije oduvijek bio slučaj, čini se da naša suvremenost više ne propitkuje moralnost takva stava.

Pojava, međutim, sama fenomena fascinacije ružnim nije kao danas vezana uz moralnu nesavršenost promatrača, koji se ne odupire promatranju besprizornih prizora, nego se javlja ponajprije kao motiv umjetničkog oblikovanja, koji ima ozbiljnu zadaću izraziti dubok osjećaj krize i otuđenja, kao i gubitak orijentacije zbog nepovjerenja u neko čvrsto moralno ili metafizičko opravdanje. U likovnoj umjetnosti jedan je od prvih modernih umjetnika u tom smislu španjolski slikar Francisco Goya, čije su grafike, za razliku od ulja na platnu slikanih uglavnom u skladu s umjetničkim konvencijama epohe, upravo inaugurirala paradoks estetike ružnoga. Groteska, nesuglasje, izobličenost počinju tada bivati prikladnim sredstvom izražavanja čovjekova neskladna položaja u društvu i svijetu, a ružno postaje ravnopravno umjetnički lijepome.

Postoji li paralela između Goyinih grafika i naslovnica suvremenih medija? Ona bi se eventualno mogla svesti na učinak šoka, kakav su one imale ili imaju nad promatračima, no razlika je velika: šok Goyinih djela posjeduje moralnu zamišljenost nad čovjekom sudbinom, dok su suvremeni mediji postupak zadržali samo kao jeftin i odvratan efekt.

Splitska Galerija umjetnina u svojim će prostorima tijekom sljedeća dva i pol mjeseca ugostiti upravo reprezentativan izbor Goyinih grafika, koje svojim prikazom „druge stvarnosti“ naglašavaju nejedinstvenost čovjekova bića i harmoničnu cjelinu ljudskoga postojanja stavljaju pod znak pitanja. Iz pera Barbare Gaj u ovome broju Vijenca možete čitati o jednome od najvažnijih ovogodišnjih kulturnih zbivanja u Splitu i Hrvatskoj.

U središnjem pak razgovoru ovoga broja Zorislav Lukić, glavni tajnik Matice hrvatske, uoči Glavne skupštine koja slijedi u lipnju, rekapitulirao je projekte koje je Matica iznjedrila u protekle četiri godine te, osvrnuvši se na sliku hrvatskoga društva danas, ponudio komentar o suvremenim medijima.