Globalna kriza napokon i na platnu!

Kao i uvijek, netom prije dodjele Oscara, a onda godinama pa čak i desetljećima poslije, filmoljupci širom svijeta polemiziraju koji je film zapravo trebao odnijeti Akademijin kipić. Ove su se godine filmski kritičari i publika kladili u pobjedu razmetljivog Avatara, dok su drugi ispravno zaključili kako drugi skupi projekt istoga redatelja ne može biti opet nagrađen, prisjetivši se također Cameronova Titanica. Mnogi od njih predvidjeli su pobjedu produkcijski skromnoa, no ratoborna Narednika Jamesa. S obzirom da trivija igra važnu ulogu kad je dodjela Oscara u pitanju, činjenica da je autorica filma Kathryn Bigelow, dotad poznatija kao „Cameronova bivša supruga“, davala je dodatnu draž, gotovo dramsku napetost. Avatar je ostao u sjeni kao naivna, new-age priča u kojoj se na američki način susreću istočnjačke i zapadnjačke religije, ekologija, panteizam te poneki zgodni filmski uzori poput E.T.-a, Aliena (veza Sigourney Weaver i izvanzemaljaca ipak je neraskidiva) i Planeta majmuna, no sve to proklamiranje duhovnosti, uzvišenosti i skromnosti bilo je, paradoksalno, upakirano u najskuplji film ikad. Gledatelji su možda očekivali političku oštricu vezanu uz američku vojsku u Iraku prilikom gledanja Narednika Jamesa, no umjesto toga bili su suočeni s odvažnošću, hrabrosti i ludilom, ali u pristojnim granicama – kakve i priliče američkim akcijskim junacima u borbi protiv terorizma.

Ni na nebu ni na zemlji, film Jasona Reitmana, redatelja poznata po Juno i Hvala vam što pušite, ostao je postrani već u predviđanjima oskarovskih pobjednika, iako je bio nominiran za najbolju režiju, film, najbolju mušku ulogu, dvije najbolje ženske sporedne uloge te za najbolji adaptirani scenarij. Pa ipak, taj je film sjajna sociološka studija današnjice, snimljena prema scenariju Sheldona Turnera i Jasona Reitmana koji su preradili i, doduše, izbacili važne dijelove istoimenoga hvaljenog romana Waltera Kirna. Tema filma na neki je način važnija od Avatarova eskapizma na dalekom planetu kao alegoriji konačnog spasenja na Zemlji pa čak i od prizvuka Busheve politike u Naredniku Jamesu u kojem su američki vojnici unatoč vlastitoj ratnoj psihozi uvijek i neosporno good guys. Reitman nas po suptilnoj angažiranosti podsjeća na Franka Capru dok oslikava kapitalizam i suvremenoga malog čovjeka. Čovjeka koji danas, u vremenu globalne krize, oduzima sebi život jer je ostao/ostala bez posla pa ne može prehraniti obitelj. Statistike šute, tek se okvirno govori o sve većem broju samoubojstava u svijetu koji je recesija prouzrokovala. No Reitman uspješno izbjegava zapadanje u patetiku te pametno suponira satiru i istančani humor tragediji. Glavni junak Ryan Bingham (George Clooney) ima okrutno zanimanje; otpušta radnike po tvrtkama u kojima šefovi nemaju hrabrosti priopćiti im to sami u današnjem vremenu globalne krize. Iako su zaposlenici kojima dijeli otkaze očajni i njihove reakcije burne, on svakoga nastoji uvjeriti, držeći gotovo uvijek isti govor, kako je svatko tko je ikad izgradio carstvo nekoć bio na njihovu mjestu i kako je upravo to prilika da napokon ostvare ono o čemu su oduvijek sanjali. I pritom im daje letke za samopomoć o prihvaćanju takve situacije idućih nekoliko mjeseci i potom traženja novoga posla, u čemu će im njihova sada već bivša tvrtka pomoći. To se, jasno, nikad ne događa i toga je svjestan njihov egzekutor Bingham, no on im uvijek iznova prodaje istu, doduše, strastvenu i uvjerljivu priču. Reitman ovdje postiže divnu ironiju; ljudi u zrelim godinama koji ostaju bez posla imaju neznatnu šansu za ponovni uspjeh, no korporacijski psihološki pristup toliko je stručno razrađen u suočavanju s njima da ih uvjeri u suprotno, dok zapravo malo mari za njihov usud. No Bingham smatra kako netko mora i taj prljavi posao raditi, a on ih, uvjerava sama sebe, zapravo samo oslobađa životnih obveza. Također, on održava i motivacijske govore na seminarima na kojima nadahnjuje ljude poput sebe sama da isprazne svoje metaforičke ruksake u kojima su obiteljske i društvene veze te da se kreću, putuju i rade sa što manje tereta na grbači. Njegov život sačinjen je od raznoraznih kartica koji mu dopuštaju pristup VIP-prostorijama u zrakoplovnim lukama, popustima za rent-a-car, hotelima i one mu pružaju neopisiv užitak, gotovo životni smisao. Pinovi koje ukucava otvaraju mu nove životne obzore, dok su mu obitelj, točnije sestre, gotovo poput znanica, a žene na koje nailazi samo usputne afere. I strastven je dok skuplja deset milijuna milja na svojim zračnim putovanjima jer će time postati počasnim, elitnim putnikom zrakoplovne kompanije i tako zaraditi dodatne povlastice. No u njegov život gotovo istodobno ulaze dvije žene zbog kojih će barem nakratko postati drukčijim čovjekom: mlada nadobudna kolegica od koje će naučiti ponešto o ljudima i bliskosti te ljubavnica koja neće biti ništa drugo nego njegova preslika ili, možda, njegova gora varijanta. U Reitmanovu filmu protagonisti su plastično prikazani pa tako izazivaju začudnost u gledatelja podjednako kao jedni u drugima ili pak u sebi samima.

Redatelj je pri snimanju filma u oglasniku potražio stvarne ljude suočene s gubitkom posla pa su tako epizodisti, dok su ponavljali kako su se pritom ponašali, ili kako bi voljeli da su se tada ponašali, mislili da zapravo sudjeluju u dokumentarcu. Reitmanu je aktualnost bila glavna premisa pri režiranju filma – secirao je u njemu ideologiju današnjega vremena i njezinu pripadnu ikonografiju. Sve je ondje; od liberalnoga kapitalizma koji je zbog perpetuirane potrošnje pretvorio čak i ljude u potrošnu robu, korporacija koje i putem jezične terminologije, primjerice eufemizama, mogu poniziti i vrijeđati inteligenciju obična čovjeka, održavanje i prekidi ljubavnih veza i radnih odnosa putem SMS-a i računala te muško-ženski odnosi i poimanje rodnih razlika.

Ovo je možda ponajbolja Clooneyjeva uloga dosad. Dok tumači Binghama kroz čiji se život provlače površni odnosi sa ženama i želja da ostane zakleti neženja, toliko je istinski uživljen da nam se čini kako proživljava preobražaj zajedno s vlastitim likom. Uza sve te vrline, Ni na nebu ni na zemlji ima vrlo dobar soundtrack koji nenametljivo opjevava Ameriku i njezina suvremena zastranjivanja. Riječ je o kompilaciji američkoga folka i americane, čija je uvodna pjesma društveno angažirana This Land is Your Land (u izvedbi Sharon Jones & The Dap-Kings), jedna od najpoznatijih američkih folk-pjesama koju je napisao Woody Guthrie.

Junak Ryan Bingham možda i živi u prostoru između neba i zemlje, no Reitmanov film besprijekorno uspijeva prikazati kako suvremenoga čovjeka današnji život može naglo prizemljiti.