DEPARTURES & ARRIVALS

Vessny du.....

Sredovječni bračni par u naponu snage, bez osobita razloga, odluči tu nedjelju provesti izvan grada. Meteorološki uvjeti, kako su zapjenjeno ponavljali izvještačeno opuštenom manirom radiovoditelji, bijahu povoljni za izletnike svih rizičnih skupina i sklonosti. „Ajajajaj Đuka, navali, ako ti se fuka! Kaj ti to nije struka?! Iiiiiiiiiiiiiddddddeeeeeeeeemmmmmooooo! Drito!“

– Sve nužno i nepotrebno je u gepeku? – glasom uspaljenice će gđa Viktorija.

– Da, bem ti vrapca! – željan izazovna provoda izvan stana salutira Braco, kvartovski don Jovan.

– Što onda čekamo, kretenu jedan?! – obrecne se gđa Viktorija.

I krenuše. Naravno, ignorirajući savjete prometne policije, auto-moto saveza, gorske službe spašavanja i crkvenih dušobrižnika. Ukratko: vezan pojas, upaljena kratka svjetla i djeca u prometu. Biblija u pretincu za rukavice.

Ubacujući se na Zapadnu aveniju za dlaku izbjegnu sudar s polugolim bajkerom koji je drapao 200 km na sat ne šljiveći semafore i obnažene policajke. Pričuvna formacija vična blagdanskom kaosu, nagonu Hrvata željnih dokazivanja.

– Da se nisi usudio pokušati ga prešajbati! – opomene gđa Viktorija isplazivši jezik dripcima u susjednoj traci koji su oponašali onaniju.

Nisu prevalili ni pola kilometra po hrvatskom velegradu s naglaskom na metropolu, kad se umalo onesvijeste pred upozorenjem: STOP! RADOVI! OBILAZNICA PREKO PUŠČE BISTRE! ŽELIMO VAM SRETAN PUT I UGODNU VOŽNJU!

Istog trena na auto im se bace perači vjetrobrana, kolporteri, djelitelji reklama, anketari, aktivistkinje pokreta za izvanspolni poljubac, mjerači tlaka, ispitivači javnog mnijenja glede gradnje zemunica u podsljemenskoj zoni...

– E moš ga jebat sad! – raspiga se Bracek, koji ne bi ni mrava...

– Curik! – preuzme komandu Vicky. – Njušim da izlaz u prirodne uvjete vodi kroz Novi Zagreb!

Jedva su se okrenuli načinivši zabranjeni U-manevar. Ništa od zabranjena voća: ni makac! Usred krkljanca koji su stvorili podivljali i narajcani šopingholičari odlučni domoći se po cijenu života City bazzaara, diskontnog centra Četiri vjetra, Paradizomalla. Najveće rasprodaje trafostanica na Balkanu, najvećega broja plutajućih butika s ove strane Alpa.

Kolona krene – pa stane. I sve tako, mic po mic. Zapravo su se pacali i mjerkali, čekajući da nekomu pozli i kroz poluotvorena vrata stane rigati. Jedan tankonožac, kao nešto sasvim normalno, napusti auto i izvadivši šmrkalj obilato se pošora po zaštitnoj ogradi. Pronese se glas da je u podvožnjaku poplava, pukla magistralna vodovodna cijev! Promet blokiran do daljega, to jest dok se ne probiju vatrogasci, kola hitne službe, ekipa za izvanredna stanja, čistoća, vodovod, kanalizacija, higijeničari. Ako su slučajno prokuljale fekalije.

– Baš divota! – slavodobitno će gđa Viktorija. – U međuvremenu ću izmanikirati nožne prstiće. Da nisi slučajno otvorio frižider i maznuo pivo! Tražit ću alkotest na licu mjesta, da se razmemo, ne?

– Trebali smo skrenuti prema Istoku... – glasno razmišlja don Jovan. Ali više je volio špicname ždrebac, žigolo ili kurviš.

– Lijepo miruj i uživaj. Sam rekla da trebamo kupiti makinu s klimom! Ali on se nabrusio na plejstejšn, idiot globalni!

Nisu prošla ni tri sata vremena i kolona jurne kao da u podvožnjaku nije bila poplava. Htjeli ne htjeli, kretali su se u istom smjeru, prema ulazu u trgovački mamut Bonanza. Auti su trubili, čule su se melodije stare i nove, opće raspoloženje: četiri i pol promila u krvi. Kao da na zemlju silazi nitko drugi nego kralj nebeski. Starcima su curile sline provocirane užicima koji ih čekaju, djeca se mlatila i cviljela, cure su nonšalantno pokazivale dojke u prirodnoj veličini, glave obitelji u ustima, među zubima, grizli kreditne kartice, čekove, nagradne kupone, neispunjene listiće lota, lutrije i unaprijed namještenih igara na sreću...

– U kakav smo to cirkus upali?! – ne ostade hladnokrvna ni gđa Viktorija. – Braco, ubaci se, ubaci se ispred onih anorektičarki! Zgazi onog s parolom „Sudnji dan je iza ugla. Pomolimo se...“. Štrajfaj onog dehidriranog dugajliju! Kasko nam vrijedi. Produžen?

– Sve štima! Posmrtna pomoć preplaćena... – raportira Schumi, još jedan nadimak od milja.

Uz pomoć internetskog Wizzarda, genija za izvlačenje slaboumnika zaglavljenih u prometnoj jebadi, koji se ubacio u program i vodio kolabirane sudionike u prometu kako da se živi domognu najbliže dežurne bolnice, Braco i Viktorija napokon odahnu u njima posve nepoznatu dijelu bijelog Zagreba. Dimnjak iz kog se ne dimi, deset metara visoki deponiji otpada koji bijaše zalogajčina i za radišne Rome. Semafor u kvaru, uličice prekopane, tlo naočigled klizi, rojevi svakovrsnih opnokrilaca i glodavaca. Zoologija? Bijafra? Kongo? Posljedice kontinentalnoga cunamija namještena od talibana i Al-Qaide...?

– A da pravodobno reterniramo i umanjimo broj žrtava i onih koji su imali sreće pa zapomažu dolje u ruševinama bez vode, hrane i kompleta prve pomoći...? – oprezno sugerira Braco, pritajeni i samozatajni homić – kodno ime: „Ja sam mali dečkić i imam bombončić.“

– Šonjo jedan, non plus ultra, izvanteritorijalni... Jesi l popizdija? Oćeš da se direktno ubacim u program krugovala Pakleno popodne i stanem beštimat ko najšporkija kurbetina ispod volta!? To bi ti guštalo, a?

– S ponistre se vidi Malta – nadoveže se Braco, ljubitelj šansona ribara i mornara.

– E, jesi! Jesi propao slučaj, jesi! Šolta, kretino, Šolta! Joj, poglej si onu livadicu! Baš je hercik, kaj ne?

– Livadica okolo jasenje, moj se dragi uspentro na mene! – blentavo i nepopravljivo senilno će Braco, nekada prvi glas Starih kulenova.

Livadica se pokaže kao last minute i in izbor koji, eto, nije promakao bistru oku gospoje Viktorije.

Već uhodanim slijedom okorjelih izletnika, ovisnika o friškoj ariji i oblizekima koje su uvijek imali zgotovljene u vikend-spremnicima za zdravu naturalnu hranu, hitro se raspakiraju, za svaki slučaj posprejaju okoliš, to jest, degenerirane travčice. Rasprostru deku, rasklope suncobran i prepuste se guštima ŕ la „kaj su žnjamali naši stari“. Braco mrkne dva, olfo, bezalkoholna piva, a Viktorija opušteno omekša promukle glasnice buteljkom crnjaka iz Povardarja.

– Što misliš, najljepša od najkrasnijih, ima li u svemiru bića poput nas? Mislim, živih bića – glasno se upita patološki radoznao Bracin um.

Umjesto potvrdna ili niječna odgovora, zaljubljenica u ovozemaljske tajne, milostiva se Viktorija podrigne na japanski način i ispusti plinove. Konačno, nigdje na vidiku nije bila tabla da je zabranjeno?!

Braco izrazi želju da izvidi okolinu i što se skriva kao potencijalna opasnost. U stražnjem džepu mobitel. Bijahu tu i prezervativi, čemu se obraduje. Predostrožnost!

Vicky se razgoliti na deki i zahrče. Protrlja oči. Je li sanja ili to iznad nje, u vidnom polju, čekinjavo lice, kozja bradica? Posljednji ovozemaljac koji žvače duhan?!

– Placovina – glasom lovca na nepropisno parkirana vozila u mirovanju oglasi se prikaza. Duh? Sablast? Izvanbračni sin silnika i pohotnika Franceka Tahija, posljednji zagorski kmet?

Vična improvizaciji i preživljavanju u klopki, Viktorija ponudi:

– Faćuk desete generacije! Može u naturi, pa ga turi?

Kmet, a uistinu nogirani profesor mediteranske vegetacije bujne mašte, vidje u gđi Viktoriji izvanzemaljku, pa jurne do najbliže telefonske govornice da dežurnom novinaru izdiktira za večernje izdanje.

– Baš smo super, ajnc a, proveli ovaj godišnji odmor! – relaksirano će Braco naivac.

S mnogo optimizma ubaci se u inferno na Aleji Bologna.

– O čemu ti to, tumplek? Zar nismo godišnji proveli na Maldivima, gdje su te, po tvojoj izjavi lokalnoj policiji, htjeli buzorirati dvojica Eskima pravodobno evakuirana s ledenjaka koji se naočigled topi. Daj se saberi! Mislim da ću morati pi-pi, jer sam uzela diuretik...

Viktorija čučne s desne strane auta, u traci za buseve. Nevjerojatan slijed događaja: s nogu joj drsko, nimalo nježno, skinu nanulice kupljene u Trstu 1979! Titova Jugoslavija, ah! I nikomu ništa! Dvojica ultimate fight borca, u po’ plava predvečerja, od piva omamljenu Braceku otuđe s nogu tenisice Nike, limited edition. S radija tamburice tamburale: „Bosonoga cura sam sa sela, ševit bi se, brale, i htjela i štela“. U paralelno ukopanu autu maloljetnica je davala uslugu iz oralnog seksa nakazi na izdisaju, dok je šofer mrtvozornički hladnokrvno čitao Povijest nekrofilije. Iznad glava lebdio je helikopter prometne policije. Istodobno dva mlažnjaka probiju zvučni zid. Popucaju vjetrobranska stakla i opasno se zaljuljaju nebotičniki u Zagabria Nuova. Javi se tip u dosluhu s HAK-om: „Izbjegavajte mostove na Savi! S Plesa pristiže kilometarska kolona automobila princa Al Mamuna, obljubljenog vrhovnika 333. članice Ujedinjenih naroda, koja daje doživotnu potporu Hrvatskoj, to jest sugerira pri odabiru garderobe za ulazak u azijsku varijantu Eurozone na Polineziji... Izađimo na ulice! Pozdravimo osvjedočenog prijatelja sanacije Jakuševca!“ I još šlag na šećer: „Ulaz u centar preporučamo zaobilaznicom preko Ivanje Rijeke i Prepuštovca...!“

– Kaj sad? – prvi put ozbiljno poljuljan će Braco.

– Rikverc! Sjeverna tangenta. Šestine, Gračani, krematorij, Jazbina... I doma smo! Osjećam se rekuperana i napaljena ko nikad! Budi spreman za najzahtjevnije zahvate i pozicije, i oproštaj s postkoitalnom melankolijom! Si zel vijagricu i prašak od krilaca španjolske muhe? Zdrobit ću te! Iscijedit ću te! Isplazit ćeš jezik do poda...!

Kao i uvijek boravak na otvorenom stimulativno je djelovao na Viktorijine žlijezde i porast seksualnog adrenalina, u građanskim granicama, bez torture, lanaca, umjetnog penisa i vazelina na sobnoj temperaturi.

Bijahu nadomak drage donjozagrebačke ulice, kvadrat 2200 eura. Kad...

Ulazak u erotski raj bijaše blokiran! Plinovod, vodovod, telefon, sve raspoložive komunalne snage bacile su se, pod reflektorima, zrihtati ulicu! Radovi će trajati tri dana, 0–24 sata. Obnovljenu je svečano pušta u promet praunuk Miškeca iz Prilaza sestara Baković.

– Ako misle da im je urota koordinirana, onda su pošempjali! Braco, žlundro nejestiva, giljamo u šumarak, putić slijepi, znaš na koji mislim...? Imaš dovoljno crne čokolade 99%? Okej! „Jedva čekam da sedmica prođe, da mi Safet u posjetu dođe, opa!“ zaćurlika Lady Frau signora Victoria i skine grudnjak broj devet.

Zatim sonorni glas radiospikera internetske radiopostaje Surla: „Achtung, achtung! Besperspektivni, isprevarani građani-šoferi Hrvatske! Satelitski i radarski podaci su fajn, bumo rekli, pesimistični. Autocesta A 123 u smjeru Srednje Europe, 18.32 h, temperatura na Griču 69,99 C, kolona pred naplatnim kućicama dugačka 5321,22 metra. A sada posluhnite najfriškejše megahitove: Ko taubeka inkantana dva, Zumbul Fato, ja b’ tebeka štosao i vato, Gospe moja, Marice dušo, e vero, zbiljam, u te moj je ušo?!“

– No, alzo, konju stari, kaj muljaš s tim šlicom toliko dugo?! – uzdahne, prevrne očima, i uzme stvar u svoje ruke gđa Vikica...