Dalibor Martinis itekako je živ!

Daleke 1978. u jednako daleku Vancouveru hrvatski je medijski umjetnik Dalibor Martinis izveo jednostavan videoperformans u trajanju od svega nekoliko minuta. Tom prigodom on je, sjedeći ispred kamere, samu sebi postavio dvadesetak pitanja. Naslov performansa glasio je Answer in the year 2000, iz čega se odmah mogla iščitati autorova iznimno originalna i lucidna ideja. Zamislio je, dakle, da na pitanja što se bave budućnošću ne ponudi odgovore odmah, nego tek nakon znatnijega vremenskog odmaka, konkretno u famoznoj i uvelike mistificiranoj milenijskoj godini. Drugim riječima, protok vremena umjetniku je trebao poslužiti kao svojevrstan katalizator pri transformaciji potencijalno hipotetskih u realne i empirijski potkrijepljene odgovore. Stjecajem okolnosti 2000. se neće pokazati dovoljno poticajnom za dovršenje projekta, pa ga Martinis odlučuje staviti ad acta te pričekati da postane otprilike dvostruko stariji nego što je to bio u trenutku postavljanja pitanja. Ove godine uvjeti za novi/stari performance konačno su se ispunili, valjalo je tek odabrati mjesto i formu prezentacije. I tu sada dolazi do izražaja Martinisov ionako već nebrojeno puta potvrđen talent. Umjesto galeriji ili muzeju, on svoj višedesetljetni projekt nudi HTV-u, koji – za divno čudo – suradnju i prihvaća. Urednica i voditeljica Drugoga formata Vlatka Kolarević doista je savršeno iskoristila Martinisovu inicijativu te vjerojatno napravila kulturnu emisiju godine!

Nakon kratka, zanimljiva i inteligentno vođena razgovora u uvodu emisije, simpatična se Vlatka povukla i studio prepustila dvojici Martinisa. Mladi, brkati i crno-bijeli Martinis počeo je postavljati pitanja elegantnom, zrelom, prosijedom i u boji prikazanom Martinisu. Monolog star više od tri desetljeća napokon je pred očima hrvatske kulturne javnosti prerastao u virtualni dijalog. Prvo pitanje nametalo se samo po sebi te je glasilo: „Je li Dalibor Martinis živ?“ U trenutku kada je u Vancouveru bilo izvorno postavljeno nije se mogla isključiti ni nelagodna mogućnost da bi odgovor na njega mogao biti i negativan. Srećom, razgovor se mogao nastaviti. U pitanjima što su slijedila dotaknuti su problemi iz područja psihoanalize, filozofije, estetike, pa čak i znanstvene fantastike. Mlađi Martinis djelovao je nabrijanije, posve svjestan vlastite umjetničke misije. Onaj stariji, naprotiv, bio je opušteniji, sklon finoj ironiji, ali istodobno i uglavnom zadovoljan svojim sugovornikom odnosno njegovim pitanjima. Stariji se prisjećao mlađega, a ovaj je pak – svojim pitanjima – na neki način nastojao predvidjeti ili barem naslutiti stajališta i ponašanje sugovornika. Memorija i intuicija međusobno suprotstavljene u svojevrsnu vremenskom procijepu! A upravo je vrijeme i njegova relativnost iznimno važan čimbenik u Martinisovu stvaralaštvu. Dovoljno je prisjetiti se, primjerice, prošlogodišnjega rada TV dnevnik 0 4. 09. 1974. koji na određeni način inkorporira Martinisovu prvu videoinstalaciju, ili pak suvremenu reinterpretaciju čuvenog Otvorenog koluta, gdje se video s radnjom omatanja filmske vrpce oko umjetnikove glave sada projicira na glavu kipa Alegorija prosvjete što se nalazi u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.

Mlađi Martinis očito se ne mora bojati budućnosti, dok onaj stariji može biti itekako ponosan na prošlost. Do njihova – kao što reče stariji Martinis – mogućega ponovnog susreta.

Dalibor Martinis je, dakle, živ. Što se njegove umjetnosti tiče, ona je već odavno besmrtna. Nagrada Hrvatskoga društva likovnih umjetnika za najbolju prošlogodišnju izložbu, iznimno uvjerljiv nastup na netom otvorenoj izložbi Par lijevih cipela u Muzeju suvremene umjetnosti te sjajno dovršavanje rada iz 1978. u emisiji Drugi format predstavljaju tek djelić svega onoga što gore navedenu tvrdnju nedvojbeno i potvrđuje.