Bavljenje glazbom zahtijeva duhovnu osviještenost

Ovih dana iz tiska izlazi četvrti kompaktni disk projekta Hrvatska orguljska glazba, koji je za Cantus osmislila i realizirala istaknuta hrvatska orguljašica i pedagoginja Ljerka Očić.

S kakvim ste idejama krenuli u projekt?

Tijekom dvadeset osam godina svoje dosadašnje reproduktivne karijere, koncertirajući diljem svijeta, uvijek sam se trudila u koncertne programe uvrštavati i hrvatsku orguljsku glazbu. Smatram da je predstavljanje glazbene kulture vlastite države iznimno važno jer umjetnost, baš u svakom svom obliku i na svakom polju, ogledalo je razine svijesti naroda. Umjetnost, pa time naravno i glazba, univerzalna je vrijednost – vrijednost koja nadilazi prolaznost političkih trenutaka, izvrnutih sustava vrijednosti, različitih ovozemaljskih podijeljenosti. Glazba ulazi u kategoriju istinskog blaga Hrvatske, pa tako i ona pomalo marginalizirana, ali opet vjekovima prisutna, orguljska glazba nastala na ovim prostorima.

Budući da imam vrlo širok raspon koncertnoga repertoara, od rane glazbe preko baroka i romantike do suvremene glazbe i cjelokupnih opusa pojedinih svima znanih i znamenitih skladatelja, činilo mi se prirodnim da na neki način ovim četverostrukim albumom vratim dug vlastitim korijenima. Hrvatski skladatelji i njihova djela, kada bih ih izvodila na koncertima u inozemstvu, uvijek su polučili izniman uspjeh. O tome svjedoči i činjenica da je BBC, kao prvo djelo prema svom izboru za emitiranje iz Hrvatske u emisijama Euroclassic nocturno, izabrao baš Toccatu u g-molu Franje Dugana u izvedbi koja se našla na jednom od CD-a. Isto tako, koncert koji je izravno prenošen u sedamnaest europskih zemalja pod naslovom Christmas Day donio je Hrvatskom radiju niz pohvala upravo zbog tada izvedene Papandopulove Toccata chromatica.

Prema kojim ste načelima načinili izbor autora i djela na ova četiri CD-a te što ste njime željeli naglasiti?

Željela sam svakako ovu ideju razraditi ne samo kronološki, od renesanse do danas, nego, koliko je to bilo moguće, na nosačima zvuka pohraniti i zvukovlje naših vrijednih instrumenata, od povijesnih do današnjih. Budući da je riječ o ukupno oko pet sati čiste glazbe, pokušala sam uvrštenim skladbama podariti svojevrsnu dramaturgiju.

Obično se pri sastavljanju koncertnih programa brinem o stilskom konceptu programa. Prvi CD tako počinje s Andrijom Motovunjaninom, preko galantnoga stila i romantike do postromantičara Franje Dugana.

Drugi CD posvećen je suvremenim skladateljima i njihovim antologijskim ostvarenjima, od Papandopula, Ruždjaka, Klobučara do Davorina Kempfa.

Treći CD posvećen je komornoj glazbi za (ili uz) orgulje također pomalo kronološki, od jednostavačnih i prpošno virtuoznih galantnih sonata izvedenih na povijesnim orguljama crkve u Belcu uz trubljača Stanka Arnolda do suvremenih ostvarenja posvećenih mojoj sestri violončelistici Jeleni Očić-Flaksman i meni, pa sve do džezističkih ostvarenja za sastave uz orgulje Miljenka Prohaske. Tu su i zahtjevne, pomalo nesvakidašnje, skladbe Davora Bobića i Srećka Bradića za dvoje orgulja.

Četvrti CD snimljen je isključivo na orguljama KD Vatroslava Lisinskog, sa skladbama od Albe Vidakovića i Krste Odaka do Mate Lešćana, Dubravka Detonija i Željka Brkanovića. Posljednja skladba, pak, praizvedba je monumentalne Kempfove Freske za orgulje i veliki simfonijski orkestar pod ravnanjem japanskoga dirigenta Takaa Ukigaye.

Pri izboru mi je bilo važno da bude što više živih snimaka. Naime, u današnjoj diskografiji one su daleko cjenjenije od onih studijskih, jer daju pravi uvid u nečije umijeće i umjetnost. One su dokaz umjetnikove žive energije i emocionalnoga naboja, bez dodatna uljepšavanja.

Kada ste, radeći na ovoj kompilaciji, preslušavali vlastite snimke, jeste li iz današnje perspektive poželjeli nešto promijenili u interpretativnim pristupima?

Budući da su uvrštene i neke snimke koje sam ostvarila za Hrvatski radio prije desetak godina, možda bih nešto promijenila iz današnje perspektive. Za umjetnika je nužno da sazrijeva i tijekom vremena mijenja svoje interpretacije, prije svega spoznavajući sama sebe. Mladost ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Mislim ovdje ponajprije na virtuoznost, mladenački puls, koji ponekad predmeće ego samoj glazbi. Usuđujem se reći da se danas više bavim Glazbom, Dahom i Duhom glazbe. Mladenački žar možda je više zamijenila iskra u metafizičkom smislu. No to je u razvoju svakoga glazbenika potpuno prirodno. Samokritičnost sam održala jednakom sve do danas, jer uvijek se može drukčije.

U tekstu popratne knjižice izdanja spominjete podjelu na kontinentalnu srednjoeuropsku i sredozemnu kulturnu baštinu. Što ta podjela znači, s jedne strane, za orgulje kao instrument i, s druge strane, za glazbu koja je stvarana u tim dvama kulturološkim okvirima?

Što se ove podjele tiče, Hrvatska je (zemljopisno) vrlo sretna i zahvalna država. Naime, povijesne okolnosti omogućile su raznolikost utjecaja gradnje instrumenata, a time i veliko bogatstvo. Malokoja država u Europi može se pohvaliti izvornim njemačkim, južnonjemačkim, češkim i talijanskim orguljama u svom instrumentariju.

Tijekom glazbene povijesti gotovo je nemoguće na području orguljaštva odvojiti instrumente od glazbe koja je nastajala za njih. Tipovi instrumenata, graditeljske škole i skladateljska ostvarenja uvijek su bivala čvrsto povezana i isprepletena.

Glazba nastala u našim južnim krajevima svakako je pod utjecajem one talijanske, pa tako nužno i svoju fizionomiju pri interpretaciji dobiva isključivo na instrumentima primjerice Nakića, Callida ili Daccija. Postromantičar Dugan teži za zasićenim orguljskim zvukom Walckerova glazbala zagrebačke katedrale, instrumentom koji ga je oduševljavao moćnim, tamnim zvukom i bojom osamstopnih i šesnaestopnih registara. U njegovim harmonijskim labirintima, osjenčanim narodnim duhom, zasigurno možemo oćutjeti u suglasju s instrumentom prizivanje hrvatskih lara i penata, koji su odredili Duganovu čvrstu pripadnost sredini i korijenima.

Upravo ta isprepletenost daje i ostaloj hrvatskoj orguljskoj glazbi dodatnu vrijednost.

S obzirom na svoje dugogodišnje iskustvo, kako biste procijenili današnju brigu za orgulje na području Hrvatske?

Nažalost, svjedoci smo ne samo kriznih vremena za financiranje i ulaganje u kulturu nego i za sustave vrijednosti. Opća primitivizacija društva iznjedrila je i devijaciju opće svijesti i svjesnosti, bolje rečeno, nesvjesnosti. Ne mislim ovdje samo na dekadentnost prioriteta nego i na klimu koja je stvorena u smislu određenog, za Hrvatsku zasigurno tragična, prijezira prema svemu i svima koji su uključeni u kulturu i umjetnost na svim područjima.

U pozitivnom smislu elitizam, koji je zapravo nužan kada govorimo o umjetnosti i kulturi, poprimio je posve drugu konotaciju. Elita nije više kulturna elita duha, već neobrazovana, ali moćna, elita novca. Interesi novokomponiranih novčanih elitista ne uključuju potporu umjetnosti – eliti duha. Nažalost, i Crkva, koja je tijekom povijesti uvijek podupirala umjetnost, zbog svoga kadra i same strukture također se priklonila općoj primitivizaciji, jasno uz rijetke iznimke.

Ipak ne gubim nadu, jer sam kao pedagog u doticaju s mladim ljudima i čini mi se da oni gaje neku novu svijest, da već imaju ugrađen kôd koji će ipak u novoj generaciji prevagnuti na pozitivnu stranu.

Koliko su orgulje danas mladim glazbenicima aktualan instrument?

Prema broju diplomiranih orguljaša i trenutačnih studenata Muzičke akademije, koji se broje u desecima, usprkos kulturi nesklonim vremenima, vidim budućnost orguljaštva. Moram priznati da u današnje vrijeme, kada se netko odluči za taj instrument, ili kažu da je lud ili je takav zaljubljenik da njegov entuzijazam uvijek na kraju pobjeđuje. Zarazna ljubav prema orguljama određuje na neki način i karakter glazbenika koji su se odlučili za taj instrument. Oni su obično široko obrazovani, posvećeni glazbi, a to je svakako vrijedno potpore u svakom smislu.

U odnosu na popularne instrumente poput glasovira, violine ili violončela, trenutno na Muzičkoj akademiji imamo dvanaestak studenata, što je svakako mnogo. Moja je klasa, mogu reći, doslovce pretrpana i radim trostruku satnicu, jer uz glavni predmet predajem i komornu glazbu uz orgulje te kolegij Povijesna izvođačka praksa. Studenti su uključeni u različite projekte, mnogo nastupaju, pohađaju natjecanja.

Osmišljavamo različita događanja, poput maloga svibanjskog neobičnog tematskog festivala pod naslovom The organ coffee-break, tijekom tri nedjelje u 11 sati u dvorani Akademije u Frankopanskoj ulici broj 21. Nakon duhovito osmišljenih tematskih koncerata družimo se uz kavu i kolače. Takav, pomalo drukčiji, pristup privlači i ostale studente te mnogi drugi instrumentalisti i pjevači silno žele sudjelovati u projektima. Na taj se način zbližavaju ne samo međusobno nego nauče dijeliti i oduševljenje orguljama.

Predsjednica ste Društva Franjo Dugan. Koliko aktivno uspijeva Društvo djelovati te imate li u vidu neke nove projekte?

Društvo Franjo Dugan aktivno je punih šesnaest godina i djeluje na mnogim razinama – od brige za orguljsku baštinu, izdavanja notnih zbirki hrvatskih autora, do objavljivanja nosača zvuka, organiziranja seminara i, jasno, već punih šesnaest godina održavanja ciklusa kućnih koncerata Iz salona Očić u izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskoga radija. Taj je ciklus postao svojevrsnom glazbeno-kulturnom institucijom, jer gotovo da nema eminentnog glazbenika koji dosad nije s velikim veseljem u njemu sudjelovao. Gostuju i glazbenici iz inozemstva i svi oni ponovno rado dolaze, jer mislim da je dobitna kombinacija upravo specifična atmosfera ležernosti i istodobno vrhunskoga profesionalizma.

Tu je i naša Međunarodna ljetna škola Petar Nakić na Rabu, koja se ove godine održava četvrti put, ujedinjujući mlade glazbenike na poseban način uz brojna događanja i mnogo veselja. A čini mi se da, ako se u bavljenju glazbom dosegne upravo ta razina Radosti, ona je znak da smo na pravom putu da se uskladimo s vječnim vibracijama, da putem glazbe izrazimo onu vječnu hvalu i slavu i da u konačnici steknemo uvid u unutarnju Tišinu.