Vijenac 420

Kazalište

MIRO GAVRAN, TUTTO SULLE DONNE / SVE O ŽENAMA, red. Neva Rošić, DRAMMA ITALIANO / TALIJANSKA DRAMA HNK IVANA pl. ZAJCA RIJEKA

Zabavno i nepretenciozno

piše Darko Gašparović

Među brojnim komedijama Mira Gavrana, koje nam u vještom dramaturškom rasporedu uvijek nižu scenske sličice iz neposredne ljudske stvarnosti, Sve o ženama kao da zauzima posebno mjesto. Nakon premijere Talijanske drame pod naslovom Tutto sulle donne, u prijevodu Silvija Ferrarija i lokalnoj jezičnoj prilagodbi ansambla na čelu s Nevom Rošić, koja osim režije potpisuje i dramaturšku obradu, autor je ustvrdio da je to trideseta postava te komedije, čime je po izvođenosti premašila dosad najpoznatiji i najizvođeniji njegov komad – Ljubavi Georgea Washingtona. Valja još uvodno reći da je to treće uprizorenje nekoga Gavranova teksta u Talijanskoj drami. Ranije su izvedene Kreontova Antigona i Shakespeare i Elizabeta. S pravom je stoga ravnateljica Talijanske drame Laura Marchig napisala da se među tim dvama subjektima razvio osobit odnos, temeljen na međusobnom povjerenju i poštovanju.

Kao što i priliči duhu komada, predstavu su osmislile i realizirale žene. Režije i dramaturške obrade prihvatila se dugogodišnja umjetnička suradnica HNK Ivana pl. Zajca i Talijanske drame Neva Rošić, a višestruke uloge koje se razvijaju u pet paralelnih priča kreirale su Elvia Nacinovich, Elena Brumini i Rosanna Bubola. Kao i u svih sličnih projekata, važan je bio prethodni rad na stvaranju kazališnoga teksta. Od izvornika napisana na hrvatskome književnom standardu stvoren je fjumansko-rečki govorni amalgam, koji pouzdano dobro funkcionira u komičnim kalamburima. Tako je postavljen temelj na kojemu je bilo moguće scenski razraditi ulančane situacije obilno rabljene formule slices of life. Neva Rošić sigurnom je rukom iskusne kazalištarke vodila igru od početka do kraja. U jednostavno i funkcionalno riješenu scenskom prostoru s karakterističnim riječkim vedutama u pozadini, koji je, uz kostime, osmislio Toni Plešić, ženski glumački trio radosno je razigrao logičan kontinuitet disperzivnih Gavranovih priča. Priča o prijateljicama i ljubomori koja se rađa kad među njih uđe treća pomalo je neobična varijacija stereotipna ljubavnog trokuta. Elvia Nacinovich i Elena Brumini na nov i svjež način odigrale su kontrapunkt između nesigurne i ranjive žene, ovisne o posesivnoj majci, i samosvjesne i agresivne moderne žene, a Rosana Bubbola tu se ubacila superiornom ležernošću kojom na kraju pobjeđuje suparnicu. Izrazito dramska priča koja se odvija između majke i dviju kćeri, intonirana s jedne strane u stereotipu voljene i nevoljene kćeri, a s druge pomalo ŕ la Tennesee Williams, nije u realizaciji dosegnula snagu i uvjerljivost komične dominante. Doduše, Elvia Nacinovich je i tu u ulozi majke bila superiorna, no Elena Brumini i Rosanna Bubbola mjestimice su iz namjeravane životne tragičnosti upadale u preveliku melodramatičnost (na što, uistinu, vuče i sam Gavranov tekst). Ondje gdje im je tekst u sugeriranoj situacijskoj komici dao priliku da opušteno razigraju svoj komički nerv – a to su prizori gdje se transformiraju u djecu u vrtiću, odnosno starice u domu, pripremajući priredbu – glumice su, očekivano, bile najbolje i ostvarile najspontaniji i najbliži kontakt s publikom. Vješto su i spretno ubačene glazbene numere, koje je prema popularnim rečkim i fjumanskim pjesama složio Bruno Nacinovich, a dobro ih otpjevao trio Elvia – Elena – Rosanna. Zgodna je dosjetka da se umjesto off-glasa voditeljice vrtića, odnosno upravitelja doma uvede diskretna prisutnost Laure Marchig i Bruna Nacinovicha, koji su kratkim nastupom pridonijeli živosti i životnosti scenskih situacija. Napomenimo još da je scenski pokret osmislila Elena Brumini, a svjetlo prilične zahtjevnosti oblikovao Deni Šesnić.


slika Elena Brumini, Rosanna Bubola, Elvia Nacinovich fotograf Dražen Šokčević


Poslije ambiciozno postavljene i izvrsno realizirane moderne groteskne komedije Ružna Sergea Belbela, Gavranova laka komedija došla je kao nepreuzetna zabava koja je jezičnom, karakterološkom i situacijskom uklopljenošću u riječki ambijent dala svjež ton poznatu i mnogo izvođenu djelu. U tom smislu dobro se uklapa u standardni repertoar Talijanske drame i zasigurno će polučiti izvrstan odjek u publike na turnejama po Istri i kvarnerskim otocima.


Vijenac 420

420 - 8. travnja 2010. | Arhiva

Klikni za povratak