Vozdra, čovjeci!

E znate što? Stalno slušam kako sam lijeeeep (nije da nisam) i kako sam sav vražji (nije da nisam, na planu intervencijâ u kućni inventar kakve vi čovjeci zovete „devastacija“). Pa jer mi je pun brk toli površne percepcije mene, kandidirao sam se čika Luki za kolumnista. Nisam valjda gori od Oria, koji je u istom ovom glasilu mačkopisao kudikamo prije moga vakta i zemana (sirotana je u najljepšim mu godinama pregazilo usred bijela dana usred Gornjeg grada, a moja neposredna prethodnica na adresi radije se davala fotografirati nego da slovotvorno zasuče mozak i upregne rukave – tipično žensko). Samo se ufam da zbog zadnjih dviju riječi neću nagrabusiti, odnosno da me se neće kazneno dohvatiti one tete što su nedavno svoju kulturno-umjetničku priredbu ambalažirale u slogan Kratka priča je ženskoga roda. Prisluškivao sam dok je jedno društvance kod gazdarice lamentiralo nad tolikim nepoznavanjem žanra koji su, okreni-prevrni, inaugurirali muškarci. Jesu oni šovinističke svinje, nisu ženama dali prismrditi u art itd. (alo, alo, nije li svinja ženskoga roda? i ne vapi li rečena etiketa za rodno/spolnom preformulacijom – nerast bi tu pasao nadnaravno, to vam je onaj krmeći/praseći neuškopljenik, interpretacijski horizonti bili bi neizmjerni i neizmjerljivi), no čini se da razne milostive kane, između ostaloga što kane, preispisati književnu genologiju. Neka im zanimacije. Upravo mi sinulo: a da zasuču itd. te u taj vaš jezik uvedu ekvivalent one engleske Ms? Tema je očito složena i slojevita: krenu li tim tragom doslovno, nastala bi Gica.... joj, eto jope svinj(arij)e. Nudi im se, ali, i Ga.... tu pak nema ni porcusa ni porkarije, no zna se tko se pernat tako glasa. A da padne kakav okrugli stol na tu temu? Interdisciplinarni, dakako. I interspolni. Nek se dotičnici malko preznoje argumentacijski, vepar mater.

***

Fino ste, bormeš, smislili taj astal bez ćoškova. Nisam toliko neuk, a da ne bih znao zašto rečeni stol ima biti okrugao: u pravilu je okolo njega verboten svaka ćoškasta aktivnost/djelatnost iliti polemičko međugovorničko skakanje za grkljan. Glasati se ondje ima oblo iliti zaobljeno. Tako bi se, naime, zvala ona izlaganja „okruglo pa na ćoše“. Jesu li bila takva na jednom od tih okrugljaka, a zvao se Status, korpus i funkcije standardnoga hrvatskoga jezika, ne bih znao. Ne kvalificiram se da bih se ondje bio pojavio makar incognito, jerbo sam premlad. Gazdarica se nije kvalificirala jerbo je prestara i jerbo je o temi ponešto napisala/objavila. Stoga ne mogu izvijestiti je li bilo na ćoše ili možda na ugao/kut. Ma lako za gazdaricu: doznajem da nije ondje bilo ni ultrakompetentnih matoraca njezine i obližnjih dobi. Ispada da i opet vrijedi ona mudrost iz jedne susjedne države: Džabe si krečio/-la.

***

A sad o nečem – najdoslovnije – na moj mlin. Pripustilo me u teatar/kazalište, zove se Žar ptica. Paradirao je ondje najslavniji moj predak, onaj učizmljeni, baš kako u knjizi piše: crveno mu bjehu obuvene šape (ma ne njemu, nego čika Filipu Kržanu, fin momak, kuži mačji soj). Teta Ici – naša Esekerica, isprva se prezivavša Florschütz, a potlin se kliče Boban i službeno Ivica – potrudila se oko mene u čizmama temeljito: proučila, napisala i režirala svekoliku priredbu. Ma puno se njih muva po toj bini i nije im lako: većina tih čovjekâ igra po dva i više likova, pa ti vidi... Nema toga u Velikom Teatru, tamo neki glumački čovjeci ne dođu na red ni da kažu: „Zaklali su gospođu barunicu“. Kod tete Ici nema cile-mile: samo teta princeza (Natalija Đorđević, baš potaman za takvu čovječicu), čika Tomislav Krstanović, poletni mladi gazda kojem sam pravnoformalno dopao ja i čika Kržan, bivaju lik komada jedan. Jaaaako mi se svidjelo kako su one dvije tete na D, Dinka Jeričević i Doris Kristić, sve nas pošlihtale u razne prostore i obukle da je milina. Čika, pardon, gospar Đurović baš si je dao truda oko mjuze, a teta Škavić oko tog vašeg čovjekovskog govora, da ne nalegnete vazda na prvi slog, kao što običavate zadnjih 20-ak godina d ukratko, uživancija. Za male čovjeke, zvane djeca, i ne samo njih. A tek kad bi nastala frka i razastro se dim... ma tko šiša Gospodara prstenova i čika Kunčevića, u čijim predstavama već cca 25 godina šiklja dim tako da svaki pristojni vatrogasac dobiva hercinfarkt.

***

Zadnjih godina „spodobe iz sjene“, kako je svojedobno čika Ante Stamać veletočno nazvao poslenike na toj parceli Gospodnjoj, bivaju nakratko katapultirani u žižu, pardon, žarište javne pažnje slijedom uručenja im nagrade Iso Velikanović. Nije to bilo kakva nagrada, nego, jelte, državna. Za godišnji haupttrefer i, tko ne posustane, za životni trud/trs. Nakon višedeseljetnog cehovskog antešambriranja na adresama ovim i onim doprlo je organu do organa da i importeri stranih kultura meritaju priznanje, to prije što tovrsna priznanja egzistiraju diljem kontinenta nam velestarog i velekulturnog. I organ stvar operacionalizirao, kako to vi čovjeci otmjeno kažete. Ušvercao sam se na MM-ov trg, no malko sam zadrijemao dok je na ekranu pokazivalo nagrađenike kako listaju po knjižurinama i prebiru po tastaturi. Umah sam se, megjuto, razbudio, čuvši da onoj simpa teti Lini Kežić s HTV-a nije došla kamera. Alaj joj ćufte (kameri, ne teti Lini). Valjda je teta Branka Kamenski, ona koja je odvalila 500 teve emisijâ o kulturi pak je u to ime intervjuiraju na mrtvo ime i prezime diljem (gle čuda!) tzv. visokonakladnog tiska, tu blaženu kameru osigurala za svoju 501. emisiju. Ma baš sam se veselio, jer su i teta Machiedo i čika Martić oni najprevodilački čovjeci. Na marginama te priredbe zbila se jedna pikantna epizoda, no o tom potom – ako me čika Luka suradnički ne dilitne.

Šapoljub i -mah: Janika