Vlastita pravila igre

Pisati o redateljskim rukopisima značilo bi pristati na tezu da takvi rukopisi postoje kao kategorija unutar koje se mogu klasificirati redatelji. Prema tome, kazališni bi svijet, ako bismo pristali na takvu klasifikaciju, bio vrlo pojednostavnjen i činile bi ga samo dvije vrste redatelja: oni koji taj rukopis imaju i oni koji ga nemaju.

Ne slažem se s tezom navodnih redateljskih rukopisa, moje iskustvo u dvadesetak godina praćenja europskih scena govori da u ova dva desetljeća ne postoje kazališni trendovi nego samo jake redateljske osobnosti koje određuju suvremeno kazalište. A takve se umjetničke osobnosti ne izražavaju rukopisima i osim u nekoliko ekscentričnih slučajeva teško biste prema rukopisu ustanovili komu pripada koja predstava. Izdvojiti pet jakih osobnosti suvremenoga kazališta nije nimalo laka zadaća, ali za potrebe ovog teksta kriterijima jake redateljske osobnosti i estetske relevantnosti dodao sam i generacijsku te regionalnu različitost. Ovaj izbor ni slučajno ne pretendira na titulu pet najboljih svjetskih redatelja, bezbroj je onih koji bi mogli ući u takav izbor, ovo je tek moguć popis redatelja koje smatram originalnima i čiji rad poznajem. Ta su petorica: Piotr Fomenko (1932), Krystian Lupa (1943), Robert Lepage (1957), Oskaras Koršunovas (1969) i Arpad Schilling (1974).

Nova redateljska estetika: Blackland Arpada Schillinga

Ono što im je, bez obzira na sve različitosti, zajedničko jest kvalitetno (ne samo kazališno) obrazovanje, izvornost, trajna spremnost na kazališno poigravanje unutar često novih, neočekivanih estetika, duboko poštivanje umjetnosti glumca, stalno kršenje pravila po kojem predstava ne smije trajati dulje od sat i pol kako bi zadržala pozornost publike te suptilno eksperimentiranje unutar kazališnoga mainstrema. čiji su predstavnici.

Nitko od njih neće nakon velika uspjeha svoje posljednje produkcije upasti u zamku ispunjavanja horizonta očekivanja publike pa nastaviti klonirati jednu te istu predstavu jer to hoće festivalski selektori i publika. Za razliku od konfekcijske robe koju nude redatelji bez jakih osobnosti, ali s prepoznatljivim rukopisom, ovi nude umjetničko djelo koje ima zanimljivu karakteristiku: toliko je posebno da se ne može oponašati, pa na provincijskim pozornicama nećete naći predstave koje bi sličile njihovima, niti ćete naići na redatelje koji bi bili njihovi klonovi!

I još im je jedna stvar zajednička: predstave obično rade znatno dulje nego što produkcijski uvjeti u običnim kazalištima dopuštaju. Sumnjam da biste među njihovim predstavama našli i jednu na kojoj se radilo manje od šest mjeseci, ali ćete naći više njih na kojima je cjelokupan brojni glumački ansambl radio i više od dvije godine! Gotovo svi o kojima govorim imali su snage izboriti se za svoje uvjete tako da su ili osnovali svoje kazalište ili, kad režiraju u repertoarnom kazalištu, ustrajavaju na svojim pravilima igre.

Scenski misteriji kao inovativna i svježa djela

Piotr Fomenko, najstariji od njih, počiva na snažnoj tradiciji Stanislavskog, a njegova su kazališna opsesija glumac i književni ruski klasici. Premda slovi kao neprijeporan majstor konvencionalnoga kazališta, njegove produkcije, osim iznimnih glumačkih kreacija, često sadrže i minuciozne subverzije prema svojim književnim predlošcima. Svježina, zaigranost i užitak u glumačkoj igri kojom zrače njegove predstave potvrđuju da Fomenko još nije ostario ni upao u konvencionalno razmišljanje o kazalištu.

Krystian Lupa, osim što je kazališni fenomen čiji je svaki novi kazališni korak potpuno nepredvidljiv, za mene je i dalje scenski misterij. Odustao je od studija fizike da bi se bavio kazalištem, a po uvjerenju je zapravo filozof i vjerojatno najmudriji čovjek u ovoj skupini, koji ima što reći i izvan kazališne scene i kazališta kao teme. Karizma kojom Lupa zrači fascinantna je.

Tematski, njegove se produkcije bave osamljenim pojedincem u suvremenom društvu, strahom i strepnjom u svijetu koji je izgubio smisao. Kako mi je sam rekao: “Moje se kazalište bavi izgubljenim čovjekom koji traži i krči zarasle putove kojima će se probiti do smisla života.” Bilo da radi jedanaestosatnu predstavu po Brochovu tekstu, šestosatnu koja se bavi Andyjem Warholom, bilo da spaja Čehova i Yasminu Reza ili studira ljudske odnose u komadu Dee Loher, njegove su predstave čudesna intelektualna slagalica, koja vam se u glavi nastavlja slagati danima nakon što ste pogledali njegovu predstavu.

Formiran na misli C. G. Junga i kazališnom djelovanju Kantora, Lupa, kao i ostali u ovoj grupi, posebnu pozornost posvećuje glumcu, i on radi u uvjetima koje bismo prije mogli nazvati laboratorijskim nego kazališnim. Premda nema svoje kazalište, u Poljskoj je uvijek dovoljno onih spremnih otvoriti mu vrata i dopustiti sve njegove uvjete, uključujući i godinu rada na produkciji! “Komu se žuri, ne mora gledati moje predstave, ima dovoljno brzih filmova!” jednostavno kaže objašnjavajući svoje višesatne produkcije. Omiljeni su mu autori poljski klasici (Gombrowitz, Witkiewicz, Wyspianski) , dok je potkraj osamdesetih i u devedesetima nadahnuće nalazio u autorima s njemačkoga govornog područja, koje ćete rijetko ili nikad vidjeti u kazalištu (Musil, Broch, Berhardt). Veliki ljubitelj reinterpretacije klasika, Lupa je istraživao i djelo Dostojevskog, Bulgakova, Čehova i Gorkog, polazeći od neke misli ili poglavlja u djelu, kao skice iz koje nastaje predstava. To što je vlasnik najviše međunarodnih priznanja i odličja u ovoj skupini redatelja ne smeta mu da privatno bude – najskromniji!

Samozatajnost nije odlika sljedećega u skupini, Roberta Lepagea, a dio sklonosti spektaklu vjerojatno nosi i njegova pripadnost sjevernoameričkom kontinentu. Nemiran kazališni duh, Lepage je osim sama kazališta istražio i srodne pojavnosti poput cirkusa, spektakla raznih vrsta, filma, lutkarstva, opere, javnih manifestacija...

Ono što karakterizira njegov eklektičan rad jest vrhunska profesionalnost, minuciozan rad i izbjegavanje svake površnosti. Nije lako razumjeti zašto bi netko u kratkom vremenskom razmaku, kao on sada, pristao režirati novu produkciju Cirque du Soleil s kojom će najpopularniji svjetski cirkus opet obići svijet i Wagnerov Prsten Nibelunga u najslavnijoj svjetskoj operi, njujorškom Metropolitanu. Uostalom, kad je 1993. osnivao svoju grupu Ex Machine, jedino na čemu je ustrajavao bilo je da se u njezinu imenu ne pojavljuje riječ – kazalište!

Oni koji su gledali Lepageovu senzacionalnu Trilogiju zmaja, jednu od njegovih prvih produkcija, nastalu 1985, poslije obnovljenu – s kojom se prije nekoliko godina predstavio Zagrebu – vjerojatno će lakše razumjeti fenomen Lepage. U njegovoj bogatoj umjetničkoj biografiji nalaze se i dvije svjetske koncertne turneje Petera Gabriela, stigao je glumiti u predstavama i filmovima koje je sam i režirao, a jedno od senzacionalnih djela mu je i najveća svjetska arhitektonska projekcija ikad osmišljena, trodimenzionalna prezentacija prošlosti, sadašnjosti i budućnosti grada Quebeca, u povodu proslave 400. godišnjice osnutka grada.

Brz uspon u svjetsku kazališnu orbitu

I Oskaras Koršunovas (1969) voli u svojim produkcijama rabiti spektakularne elemente. Proboj je započeo u prvoj polovici devedesetih djelima ruskih avangardista, Vvedenskog i Harmsa, pa ga je zaokupio Bulgakov, da bi potkraj devedesetih zajedno s Thomasom Ostermeierom bio promotor nove europske drame, režirajući djela Von Mayenburga, Ravenhilla i Kaneove. Njegove interpretacije klasika (Kralj Edip, Romeo i Julija, Hamlet) vinuli su ga u sam vrh mlađih europskih redatelja, a teatar koji je u Vilniusu osnovao 1998. i nazvao ga svojim imenom jedno je od najpoznatijih europskih kazališta.

Ono što ga posljednjih godina zanima i čini bitnu karakteristiku njegove kazališne estetike jest reinterpretacija klasika, izvlačenje općih mjesta europske dramske književnosti iz konteksta povijesti književnosti i postavljanje u nove okolnosti. Kralj Edip tako se događa na dječjem igralištu, Romeo i Julija reinterpretirani su kao sukob dva pizza-klana s juga Italije, dok je Hamlet postao drama identiteta, smještena u glumačku garderobu. No svaki do tih originalnih koncepata nije svrha sam sebi nego je dio pomno osmišljena plana i jake redateljske imaginacije. “Novi svijet treba i novo kazalište”, tvrdi, a uspješnost njegove potrage potvrđuju brojne nagrade.

Najmlađi od petorke svjetskih redatelja sa spe-cifičnom, originalnom estetikom Mađar je Arpad Schilling (1974). Njegov je uspon u prvu ligu europskih redatelja bio munjevit: u 21. godini osnovao je svoje kazalište Krétakör, koje je danas jedno od općih mjesta europskog kazališta, da bi tek nakon toga – upisao Akademiju!

Mađar u Parizu

Do kraja devedesetih osvojio je sve najvažnije mađarske nagrade. U tridesetoj je već gostovao na avignonskom festivalu, a kako mu slava nije pomogla u dobivanju dotacija kod kuće, sve je češće radio i gostovao u Francuskoj. Njegove su produkcije, bilo da se bavi klasicima (Büchner, Brecht, Čehov, Moličre, Shakespeare) ili suvremenim autorima (Tasnádi, Schimmelpfennig) fokusirane na glumca, a karakterizira ga upravo ono što i ostale redatelje iz grupe: izbjegavanje prepoznatljiva rukopisa i potraga za originalnim kazališnim izrazom. “Nema univerzalnih kazališnih putova koji bi se mogli patentirati ili reklamirati kao recept. Za svaki pojedinačni scenski problem tražimo i pojedinačno rješenje, bez zadanih odgovora”, rekao mi je u intervjuu. I njegove produkcije često su proizvod strpljiva, laboratorijskog rada, a istraživanje ga je posljednje dvije godine, na vrhuncu slave, kad je mogao režirati u bilo kojem europskom kazalištu, odvelo u socijalni eksperiment: u budimpeštanskoj četvrti u kojoj djeluje njegov Krétakör sad s glumcima istražuje mogućnosti interakcije kazališta i lokalnih stanara!

Kako dokazuje i ova priča o pet redatelja, jake kazališne osobnosti jednostavno nisu sklone ustanovljavanju i zatim etabliranju i kopiranju vlastitog rukopisa. Zaista kvalitetne redatelje današnjice ne zanima pisanje vlastitim prepoznatljivim rukopisom, nego istraživanje, ne samo scenskih mogućnosti nego i vlastitih estetika. Zato kvalitetni redatelji izbjegavaju prepoznatljiv rukopis, oni hrabro istražuju mogućnosti kazališta!