Tekstovi za domaću uporabu

Nasmiješite se

Ja sam nezadovoljan njome, ona je nezadovoljna sa mnom, mi smo nezadovoljni onim kretenom preko puta, a on je nezadovoljan našim namrgođenim licima. Nas sve troje nezadovoljni smo državom, država je nezadovoljna s nama i sa svojim granicama, susjedne države nezadovoljne su našom državom, konačno, svak je nezadovoljan sa svakime. Jedino je fotograf iz one oronule kuće na uglu nepopravljivi optimist. On svakomu tko sjedne pred njegov fotoaparat kaže: Nasmiješite se! (Ljudi su time, dakako, nezadovoljni, ali što će, nasmiješe se kako tko zna i umije!) Ali što je najgore: fotograf tada te nasmiješene fotografije nezadovoljnih ljudi još i vješa po svojim izlozima. E pa to je da čovjek uistinu pukne od nezadovoljstva!

U nekom gradu (priča podrijetlom iz Njemačke)

U nekom gradu na dalekom sjeveru živjeli su ljudi koji su se jedan dan smijali, a drugi dan plakali.

Ne bez razloga, jer jedan bi dan njihov gradić zalijevala kiša, dok bi ga drugi kupalo sunce. I tako to naizmjence, neprestano... I ljudi bi sunčanoga dana plakali, a kišnog se smijali. To se nekom strancu učinilo čudnim, pa ih je priupitao: „Kako to da se vi smijete kada kiši, nemajući tada ama baš nikakvog razloga za veselje, i kako to da tugujete kada vam se smiješi sunce?“ A građani mu odgovore: „Dragi stranče! Kada kiši, mi smo veseli jer će sutradan zasjati sunce, a kada sja sunce, mi se rastužimo znajući da će sutra kišiti!“

Tja, pomisli stranac, i ovako i onako oni se naizmjence smiju i plaču, kao što i naizmjence pada kiša i sije sunce. Samo što to čime u druge dane... ah, na kraju krajeva, pa dođe im na isto! I ode.

Ali Bogu, koji sve mudro prati s visoka i brine za cijelost ovog nebogog svijeta, učini se to glupim, pa odluči građane malo iznenaditi. Na blagdan sveca zaštitnika grada on pusti kišu, kako se i očekivalo, no zatim iznenada užge sunce, tako da je u isti mah i kišilo i sjalo. Građani, zgranuti, poumiraše od čuđenja, zaprepaštenja i strave svi do večeri, usta razvučenih u osmijeh, ali sa suzama u očima, usana iskrivljenih od plača, ali s iskrama radosnicama u zjenama, svi pogleda prikovana za još u tom gradu neviđen luk što se protegao nebom. I vidje Bog: to se prekrasna duga, kao najljepši stakleni vitraj, protegnula nebom ponad umrloga grada.

One-man-land (yoga-tekst predviđen za tiho mrmorenje)

ja sam sada ja. i ja sam sada svoja država. ja sam sada u svojoj državi ja svoj čovjek. i ja sada sebi svojoj državi platim porez. onda ja sada svoja država sebi dam plaću. i kupim sebi od sebe svoje države rupčić. pa sebi svojoj državi mašem na svoj praznik. e a onda ja sad sebi na svoj državni praznik ukradem rupčić i sam sebi sam svoj lopov. pa sebe lijepo svoj državi prijavim se. i kaznim se – blago! – a onda se preko svoje države i pomilujem. i... i zatim ja od sebe svoje države uzmem sebi godišnji odmor, i – odem na ljetovanje! (ne prisluškujući se)

Babuške i ruski rulet

U jednoj babuški druga babuška, u drugoj treća, u trećoj ona četvrta, koja je odlučila počiniti samoubojstvo, u četvrtoj peta, u petoj šesta i tako dalje...

Četvrta, budući Ruskinja, zaigra ruski rulet. Uspješno! Letjelo je mekano lipovo iverje! Četiri babuške, ona prva, vanjska, pa druga, treća i konačno četvrta sada su bile prostrijeljenih glava. Prve tri teško ranjene, četvrta mrtva, a ostale u smrtnom strahu. Prve tri nikada se više nisu oporavile, četvrtu su pokopali ondje gdje se pokapaju oni koji nikoga nemaju, dok su se ostale razišle svijetom dobro pritajivši zajedničko podrijetlo. Promijenile su izgled i ime, nalijepile si made in Hong Kong. Prepoznajemo ih po tome što nikada ne piju Coca-Colu, a kad o njih prislonimo uho, čujemo nježan šum vjetra. To u njihovoj tako nam bliskoj praznini huji lišće njihovih davnih mirisnih grana.

Propadanje

Gospodin M. otputovao je u Berlin. Dobio je stipendiju. Šećući tako jedne večeri kasno nekom berlinskom ulicom naiđe na nekakve skele koje su prekrivale pločnik, stane na njih i propadne. Kada je otresao zemlju i prašinu s kratkoga jesenjeg kaputa, primijeti da se nalazi na središnjem varaždinskom trgu. Čudno, pomisli, pođem u Berlin, a propadnem u Varaždin! I onda mu se zamrači pred očima i on padne u nesvijest. Probudi se ujutro na onim skelama, u onoj berlinskoj ulici. I sve je izgledalo kao i prije, samo – sve je bilo dvostruko veće; veće kuće, šire ulice, ljudi dvostruko viši od njega. „Čudno“, reče gospodin M., „što mi se to tako ukazuje. Pa ne postoji Berlin zbog mene, a niti ja postojim zbog Berlina. Zašto se on meni, dakle, ovako nameće i napuhuje! Ako smo se već i slučajno sreli, sramno je da mi otvara rupe i nije u redu da me skreće nad propadališta! Ja mu nemam što ponuditi, a niti on meni.“ I izazvan, ne shvativši dokraja smisao svojih misli, gospodin M. još iste večeri spakira svoje i vrati se u Varaždin. Ostatak stipendije zapio je putem radujući se iskustvu koje je stekao.

Nedolasci

Ona nije došla, ali nije došao ni on. Ni vlak nije došao. Ni izbavljenje. Ni olakšanje, a ni ozdravljenje nije došlo. Nije došao kamion s kruhom. Ni revolucija nije došla. Ni plima. Nisu došle ni rode. Oseka? Nije došla. Ni starost. Rastvorili smo oba krila vrata, iznijeli smo sve što smo imali, ali nitko, baš nitko nije došao. Ni štakori na ostatke. Ni prva pomoć. Ni policija. Ni vatrogasci. O susjedima da i ne govorimo. Pošta ne dolazi već mjesecima. Zima ne dolazi. Proljeće još nije došlo. Jesen nije došla. Nije došla ni ona mljekarica sa sela koja petkom, ali baš uvijek petkom, dolazi. Ovog puta ni ljeto nije došlo. Ni smrt nije, a čekali smo je, oprani, konačno spremni, drhtavih usana od uzbuđenja. Ni svjetlo nije došlo. Ni šum valova. Djeca nisu došla. Autocesta nije došla. Nije došao kraj radnog vremena, nije došao ni godišnji. Ove godine ni Božić nije došao, ni Nova godina. Konačno, nije došla ni pomrčina sunca, ni smak svijeta. Došao je samo gospodin Ionesco koji mi je rekao:

„Čekao sam! a nije došla ni pomrčina sunca, ni smak svijeta! Ove godine ni Nova godina nije došla, a ni Božić. Ni godišnji, a ni kraj radnoga vremena. Autocesta – ma kakvi! Djeca – ni u snu! Šum valova, svjetlo, ah, već godinama! Ni smrt nije, a čekao sam je, opran i konačno spreman, usana drhtavih od uzbuđenja. Ljeto, jesen, proljeće, zima! Mljekarica, uvijek petkom, ha? Pošta ne dolazi već mjesecima. O susjedima da i ne govorimo. Ni o vartogascima. Ni o policiji, ni o prvoj pomoći. Ni štakori nisu na ostatke došli, a rastvorio sam oba krila vrata, iznio sve što sam imao! Ni starost nije došla. Oseka!? Ili plima!? Ni rode nisu došle. Ni revolucija. Nije došao kamion s kruhom. Ni ozdravljenje nije došlo, ni olakšanje, ni izbavljenje. Ona nije došla. Došao sam samo ja, koji...

Ali zapravo ni ja nisam došao.

To mi se samo pričinilo.“

Loš pisac (tekst za kazalište)

mrak.

svjetlo.

kazalište. prazna pozornica.

puno gledalište. premijera.

na pozornicu dolazi prvi glumac. bez kostima. ne zna što bi rekao.

na pozornicu dolazi prva glumica. bez kostima. ne zna što bi rekla.

na pozornicu dolazi drugi glumac. on je bez kostima. liže sladoled. ne zna što bi rekao.

na pozornicu dolazi druga glumica. bez kostima, zasjenjena onim bez kostima prve glumice, ali... zapravo ne zna što bi rekla.

na pozornicu dolaze dva djeteta. odlaze.

na pozornicu dolaze epizodisti. prvi, drugi, treći... pedesetpeti, stodruga... nemaju kostime. naviknuti su. ne znaju što bi rekli. uvijek im se šaptalo.

dolazi šaptač. nema šaptačke knjige. ne zna što bi rekao.

na pozornicu dolaze statisti. njima su rekli neka samo stoje i šute.

na pozornicu dolazi inspicijent. šuti. on je po prirodi šutljiv.

na pozornicu dolazi kazališna tehnika. smijulji se. baš njih briga.

na pozornicu dolazi ravnatelj kazališta. šuti. i bolje.

(na pozornicu dolazi ravnateljeva žena. muk. ona je, joj, sve zaboravila.)

iz gledališta na pozornicu dolazi redatelj. šuti. nema riječi.

i sad...

...na pozornicu dolazi posljednja epizodistica. zapravo, ona kasni. ne zna što bi rekla. no sretna je, jer je konačno dobila ulogu!

Nešto neviđeno (tekst za kazalište)

na pozornici je mrak.

u gledalištu je svjetlo.

kada se publika smjestila i primirila, svjetlo u gledalištu se polagano, polagano gasi.

istovremeno, na pozornici se svjetlo ne pali.

pozornica ostaje u mraku.

tama na pozornici. i tišina.

tama u gledalištu. i tišina.

koncentriranost. sabranost. mir. iščekivanje.

nakon nekog vremena svjetlo u gledalištu polagano se, polagano pali.

istovremeno, na pozornici se svjetlo ne pali.

pozornica ostaje u mraku.

publika alpaudira. i odlazi.

u kazalištu tišina.

bila je to premijera financijski vrlo isplativa, a društveno vrlo poučna igrokaza dubravka torjanca naslovljena Nešto neviđeno.