Sučeljavanje dvaju opusa

Mila Wod, Marija Ružička Strozzi, oko 1917, bronca (gore)

Hrvatska je umjetnost puna zanimljivih osobnosti koje su spletom povijesnih, osobnih ili društvenih okolnosti ostale na margini domaće povijesti umjetnosti te ih danas, osim uskog kruga stručnjaka, gotovo nitko ne (pre)poznaje. Izložba nedavno zatvorena u zagrebačkoj Galeriji Milan i Ivo Steiner bila je posvećena opusima dvoje takvih zaboravljenih umjetnika – kiparima i životnim partnerima Viktoru Samuelu Bernfestu i Mili Wod (Ludmili Wodsedalek). Autorica izložbe, povjesničarka umjetnosti i Bernfestova unuka Darija Alujević zagrebačkoj je javnosti predstavila skulpture i skice tog umjetničkog para te nanovo aktualizirala i zaboravu nakratko otela stvaralaštvo dvoje kipara čiji radovi čine zanimljiv dio povijesti hrvatske skulpture u prvoj polovici 20. stoljeća.

Izložba je, izborom radova koji se nalaze u vlasništvu obitelji i privatnim zbirkama, pružila uvid u umjetnički razvoj i životnu putanju dvoje kipara te prvi put (nakon njihove prve zajedničke izložbe u Ulrichovu salonu 1924) sučelila dva opusa koji su dosad bili razmatrani pojedinačno. Time je pružen novi uvid u stvaralaštvo para Bernfest – Wod te otvorena mogućnost da im se radovi pročitaju u novom kontekstu. Dok je Viktor Samuel Bernfest tijekom čitavog života bio vezan ponajprije uz plakete i ostvario vrijedan doprinos u portretnoj plastici te strogo definirane forme, Mila Wod je u tretmanu kiparske materije dosegnula zavidan stupanj impresionističkog oblikovanja te stvorila neke od najkvalitetnijih primjera lirskih skulptura u međuratnom razdoblju.

Mila Wod, Moj sin, 1927, bronca (sredina)

Mila Wod (1888–1968) u mnogočemu je zanimljiva osobnost hrvatskoga kiparstva prve polovice 20. stoljeća. Autorica je prvoga spomenika Stjepanu Radiću (1929. u Petrinji), koji je ujedno prvi hrvatski javni spomenik djelo neke kiparice. Bila je studentica prve generacije novosnovane Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt, koju je, kao jedna od prvih diplomiranih kiparica, završila 1911. Njezin talent vrlo je rano prepoznat te sa svega dvadeset i četiri godine, uz svoje profesore, sudjeluje u izradi plastičke opreme za novu Sveučilišnu knjižnicu arhitekta Rudolfa Lubynskog (1912). Tada nastaju njezini poznati meko oblikovani reljefi djece za Veliku čitaonicu koji su vještinom i slobodom izvedbe zainteresirali i slavnog Augustea Rodina, čiji je atelijer posjetila za boravka na stipendiji u Parizu (1912/13). Prvo zapaženo predstavljanje imala je neposredno prije Prvoga svjetskog rata na izložbi u Beču s Nastom Rojc. U razdoblju nakon akademije i tijekom Prvoga svjetskog rata stvorila je brojna zanimljiva djela, među kojima se ističe odličan brončani portret Marije Ružička Strozzi (oko 1917) u kojemu je u patosu izraza i dinamici obrade kose u kiparski medij prenijela snažnu osobnost i izvedbeni zanos dive hrvatskoga glumišta. Prvu samostalnu izložbu imala je, poput mnogih onodobnih umjetnika, u Salonu Antuna Ulricha 1918. Upravo je te godine upoznala budućeg supruga Viktora Samuela Bernfesta (1894–1978), nesuđenoga studenta prava, koji je nakon ratnog iskustva i zarobljeništva upisao studij kiparstva na zagrebačkoj akademiji. Par nakon vjenčanja uskoro odlazi u Prag, u kojemu Bernfest nastavlja studij te 1923. diplomira kod cijenjenoga češkog medaljara Otakara Španiela. Dvadesetih zbog nastavničkog posla često žive odvojeno, a putovi im se razilaze početkom tridesetih. Tijekom zajedničkih godina, usprkos životu izvan Zagreba i izvan ključnih umjetničkih strujanja, bili su prisutni u umjetničkom životu metropole putem samostalne i skupnih izložaba (1922. sudjeluju na XV. proljetnom salonu) na kojima su predstavljali najnovije skulpture.

Viktor Samuel Bernfest, Mišo, 1925, bronca (dolje)

Na zagrebačkoj izložbi predstavljeni su radovi nastali u široku rasponu od pola stoljeća koji pružaju dobar uvid u umjetničke preokupacije dvoje kipara. Oboje su bili vezani uz ljudski lik, ponajprije portret, s time da se Mila Wod nakon Drugoga svjetskog rata i osobne tragedije (pogibelji sina Jurice) sve više okrenula religioznoj tematici i izradi predmeta primijenjene umjetnosti za crkvu. Izložene Bernfestove plakete obitelji, prijatelja i onodobne društvene elite pokazuju u kolikoj je mjeri nastavio akademsku tradiciju i preuzeo jednostranu plaketu u poluvisokom reljefu tipičnu za ono vrijeme i njegove učitelje (O. Španeila, I. Kerdića, R. Valdeca). Bernfest je bio nesklon eksperimentiranju, u radovima je redovito bio vjeran realističkom tretmanu forme te je tijekom godina stvorio dojmljivu galeriju lica suvremenika. Kiparski opus Mile Wod znatno je raznolikiji, često je radila u različitim tehnikama i mijenjala kiparski rukopis. Radove nastale nakon akademije, s kojima se istaknula na onodobnoj likovnoj sceni, obilježava dinamika kiparske forme, ali i lirska obrada simboličkih tema. Bila je otvorena prema novim impulsima te tijekom boravka u Petrinji, gradu s jakom lončarskom tradicijom, u njezin opus počinju ulaziti folklorni motivi.

Autorica izložbe izborom je radova iste motivike vrlo dobro ukazala na razlike između dviju kiparskih poetika. U tom smislu posebno je zanimljiv portret njihova sina Miše. Dok je Bernfestov portret klasičan, simetričan i ukorijenjen u tradiciji, Mila Wod je u prikazu sina sučelila dva načina tretmana forme – mekoću lica s dinamikom i slobodom obrade kose i postamenta – te je dječakovu snovitu narav i svoju majčinsku nježnost dodatno naglasila načinom uporabe vizualnog jezika.

Izložbu je pratio kvalitetan predgovor, koji je u dobroj sprezi arhivskog istraživanja, stilske analize i kontekstualizacije radova razvio priču o kiparskom paru, ali i ispravio nepravdu nanesenu Mili Wod ili Wod(sedalek) čije se ime, zbog pogreške iz 1930-ih kada je napisano kao Wood, dosad redovito krivo navodilo.