Slovo o Vlahu Bogišiću

Gospođe i gospodo odbornici,

S odgovornošću koju, kao predsjednik, snosim za identitet i integritet Matice hrvatske, ali i poštivanje Pravila MH – kako u radu njezinih tijela, tako i u radu pojedinaca – morao sam pred Predsjedništvo Matice iznijeti, 16. ožujka ove godine, dvojbu koja već dugo traje, ali se – ako smo savjesni i odgovorni – mora razriješiti na dobro Matice i svih onih koji srčano i samoprijegorno, diljem Hrvatske, za nju rade.

Zatražio sam tada od Predsjedništva da, najposlije, razmotri sada već višegodišnje kontinuirane diskvalifikacije, uvredljiva podbadanja i etiketiranja te zloćudne, zlonamjerne interpretacije na temu (ne)opravdanosti Matice u suvremenosti, na temu njezina (navodnog) nesnalaženja u „modernim vremenima“, njezina konzervativizma, njezine neaktivnosti, opskurnih (političkih) ideja u njezinu vrhu, njezina (tobožnjeg) antieuropeizma (itd. itd.), koji 2010. postaju, kao što su bili i (npr.) 2004. i 2005, sve osobniji i, nažalost, sve pakosniji, a lansira ih, kroz medije otvorene sustavnom blaćenju Matice hrvatske, nitko drugi do jedan od naših potpredsjednika: gospodin Vlaho Bogišić. Lansira ih začinjene velikom dozom licemjerja.

Kažem li da to traje godinama – moram, dakako, odgovoriti i na pitanje:

Zašto smo tu raspravu tako dugo odgađali?

Gospođe i gospodo,

Dva su, što se mene tiče, bitna razloga: nisam, kao uvjereni pluralist, želio da se od nekih razlika među nama, koje su, svakako, prirodne, a nerijetko mogu biti i korisne, odmah zameću ideološki sudari: nadao sam se da ćemo u internim, „radnim“, polemikama lako raščistiti prijepore. Nisam htio reagirati ni stoga što su prvi incidentni postupci imali izrazito osobnu boju, a ja sam vjerovao – onda kao i danas – da čovjek koji se, stjecajem prilika, nađe na čelu neke institucije (u kulturi, gospodarstvu, politici…) mora demonstrirati više tolerancije i strpljivosti od svih drugih – pa i pod cijenu da ne odgovori na svaki primljeni udarac.

Kad su, u novije vrijeme, učestali medijski nasrtaji gospodina potpredsjednika lijevo i desno, na Maticu i mnoge ljude u njoj, osjetio sam se oslobođen dodatnih obzira i odlučio sam se obratiti Predsjedništvu. Molio sam, dakle, da se razmotri cijeli niz njegovih tekstova i postupaka, koji potkrepljuju moj dojam da je na djelu – kontrolirano ili ne – ponašanje na štetu Matice; u čiju korist ili s kojim motivom – ne bih sada nagađao.

Predložio sam, također, da se to pitanje razmotri u kontekstu članka 18. Pravila Matice hrvatske, koji govori o obvezama člana. Dvije od triju obveza člana Matice hrvatske – prema tom članku – jesu:

– zaštita ugleda i interesa Matice hrvatske u skladu s Pravilima i odlukama upravnih tijela Matice hrvatske;

– širenje i promicanje programa i djelatnosti Matice hrvatske u javnosti.

Iz tekstova i postupaka, koji su Predsjedništvu predloženi na uvid i razmatranje, postalo je tijekom rasprave očito da gospodin Bogišić konzumira prava, ali ne prihvaća obveze člana – k tome i dužnosnika Matice.

Isprva ohrabren (pozitivnim i negativnim) odjekom svojih istupa gospodin Bogišić se počeo osjećati kao lider oporbene struje – one moderne, europske, liberalne, napredne, „lijeve“ – u Matici hrvatskoj. U dobroj osvajačkoj tradiciji (divide et impera!) obznanio je, ni na čemu ozbiljnom utemeljenu, tezu o dvjema Maticama: često „manjinskoj“ Zidićevoj i onoj drugoj „većinskoj“ (valjda Bogišićevoj). Da to nije puka duelantska igra – ili da to neće ostati – sugeriralo nam je višegodišnje iskustvo kao i mnogi glasovi iz ogranaka. Neki su prodrli i na stranice tiska: „Posljednjih nekoliko mjeseci na stranicama Novog lista, Vjesnika, interneta i ostalih sredstava javnoga priopćavanja traju orkestrirani napadi na predsjednika Matice hrvatske (…) Da stvar bude gora, te je napade počeo gospodin Vlaho Bogišić (…).“ Tako se izjasnilo Predsjedništvo ogranka Matice hrvatske u Makarskoj (Fokus, 1. listopada 2004). Oglašavali su se i drugi ogranci. Mogli smo ustanoviti da već čuvena jasnoća Bogišićevih istupa izaziva u članstvu osjećaj otvorenoga udara na legitimnu Maticu. Počeli su nam stizati izrazi lojalnosti i potpore. Bogišić će, u više navrata, hladnokrvno izjaviti da nikad nije napadao predsjednika. Svi smo mi halucinirali. Iz toga je vremena i njegova, često ponavljana, krilatica: „Predsjednik Zidić je i moj predsjednik.“

Gospođe i gospodo,

Ne bih vas više zamarao (fragmentiranom) ovom retrospektivom, koja vam je, ionako, svima dobro poznata. Relativno sam lako podnosio sve te javne prijepore, stalna osporavanja, insinuacije i slično, a sve se teže nosio s lažnom srdačnošću, Judinim poljupcima, izjavama o solidarnosti što su pljuštale s iste one strane s koje su ispaljivane otrovne strjelice. Istini za volju, agresija je, posljednjih mjeseci, žestoko eskalirala.

Tisak se, kako je bilo vidjeti, ubrzo jako senzibilizirao za osude i kritike, invektive i uvrede gospodina Bogišića. U Jutarnjem listu učestali su, od jeseni 2009, dramatični tekstovi o Matici. Ključne riječi: sukobi, potresi, svađe, skandali.

Po jutru se dan poznaje!

Dana 12. rujna 2009. Jutarnji list javlja da su „U Matici hrvatskoj digli bunu jer je Zidić smijenio Jelčića.“ Iz podnaslova strši misao Vlahe Bogišića: „Ovo je posljednji korak prema razbijanju nasljeđa Vlade Gotovca. Zidić želi ostaviti trag, ali ako sve rasturi, pitanje je s kim će to ostvariti.“

Kakvu to povijest svjedoči Vlaho Bogišić?

Ništa ja nisam dobio iz ruku Vlade Gotovca; on iz mojih jest. Kad sam se povukao iz Razloga – vjerovao sam da je „misija“ našega naraštaja završena, naslijedio me, devet godina stariji, Vlado Gotovac. Kada sam, u proljeće 1966, postao član Upravnoga odbora MH – u njoj još nije bilo – devet godina starijega – Vlade Gotovca. Kad sam u Matici 1971. osnovao, ustrojio i pokrenuo Hrvatski tjednik – naslijedio me, opet, devet godina stariji, Vlado Gotovac. Toliko o nasljeđivanju. (Ove primjedbe samo iskazuju činjenično stanje „u kontekstu“, a ne dovode u pitanje integritet književnika i javnog radnika, matičara, političkoga zatvorenika i, na kraju, političara Vlade Gotovca.)

Što se mog traga u Matici tiče, mislim da mi nadobudni Bogišić u tome neće biti od pomoći. Tajnik Matice hrvatske postao sam 1966, a do kraja 1971 – početka 1972. bio sam njezin dužnosnik, u njezinu sam krilu (su)pokrenuo Život umjetnosti, uređivao Kolo, pokrenuo i vodio biblioteku Kolo, osnovao i pokrenuo Hrvatski tjednik; potom od 1972. do 1989. radio kao urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, koji je svojim izdanjima u javnosti nadomještao ugašenu Maticu. Ondje sam što uredio, što lektorirao, što slikama providio desetine i desetine naslova, pokrenuvši i neke biblioteke i nakon svega toga ja, evo, uz Bogišićev nadzor, pokušavam ugrepsti svoj trag u Matici!

Dana 23. rujna 2009. objavio je tisak da je gospodin Vlaho Bogišić „u moralnim dubiozama“ te da razmišlja o ostavci. U istim novinama dva dana potom ja sam promoviran u – citiram – „idealnog Budaka“; a piše i to da su „svađe uglednu instituciju pretvorile u akademsku sramotu. Matica hrvatska postala je ratište klanova i raj rastrošnih.“ U tome tekstu, dakako bez Bogišićeva autorskog toucha, gospodina Bogišića predstavljaju kao „glavnoga kritičara rada Matice te oponenta Zidiću“, kao „pripadnika lijevoga krila“ i „disidenta“.

Sve je to ratnička terminologija kojom se, inače, služio Bogišić, ali s malom korekturom: prije nekoliko godina bio sam „manjinski Zidić“, a sada je „većinski“ Bogišić – dogurao do disidenta.

U Večernjem listu od 20. veljače 2010. čitamo Bogišićevu izjavu „da je Jelčića pismeno opunomoćio, kao i ostali članovi njegova uredništva

[i to je neistina: akademik Rafo Bogišić, kako me ljubazno obavijestio pismom, već je prije Jelčiću bio podnio ostavku, a gg. Josip Bratulić, Nedjeljko Mihanović, Ante Stamać i Miroslav Šicel članovi su našega uredništva, op. a.], da o Stoljećima govori i u moje ime, pa i kad je ono što govori i zastupa u prijeporu s većinskim shvaćanjem vodstva Matice.“ Dapače, naročito onda.

Ja, gospodo odbornici, za razliku od našega „disidenta“ nikoga ne bih ovlastio da u moje ime misli i govori, a najmanje onda kad su te misli u prijeporu ne samo s većinskim shvaćanjem vodstva, nego i s njegovim odlukama – barem tako dugo dok sam čovjek iz vodstva Matice hrvatske. Gospodin Bogišić svoje ponašanje, kojim oponira odlukama tijela kojih je član, ne samo što neumjesno propagira nego još i nekoga ovlašćuje da i taj može misliti, govoriti i pisati kao da su dvojnici.

Na istom mjestu on je zaključio – citiram – da je „…u MH na djelu stanje malo gore od eutanazije. (…) Stidim se koliko smo se ondje zapustili.“

Toliko smo se, gospođe i gospodo odbornici, zapustili da je gospodin Bogišić, u ovome mandatu, izostao sa 75 sjednica Predsjedništva i 9 sjednica Glavnoga odbora.

U svome pamfletu Bogišić je kritičara, pjesnika i prevoditelja, akademika Tonka Maroevića, autora pozamašnoga literarnog i znanstveno-stručnog opusa – i jednog od trojice naših potpredsjednika – nazvao „Zidićevim povjerenikom za eutanaziju Matičinih časopisa“, čime je njega uvrijedio, prikazavši ga kao izvršitelja mojih naloga, a mene predstavio idejnim likvidatorom Matičine periodike. Upitajte ga, koje smo to časopise, u Matici, mi ugušili? Otpustili smo jedno (1) uredništvo – da bi njihov časopis mogao preživjeti. To je ta – eutanazija.

Najnovija je njegova žrtva – uz Bukovca i Maticu – bio Mate Maras (kolateralno i Jelena Hekman) čijem se hrvatskom Shakespeareu (zahvaljujući jednom silno ambicioznu mladcu, koji – uz puno toga što već zna – još ne zna biti zreo; koji još ne zna da mudrac počinje učeći, a slavohlepnik podučavajući) bahato podsmjehuje. Osokoljen – upravo oduševljen – kritikom Matičina izdanja potpredsjednik se te iste Matice narugao i svojoj kući i kolegi Marasu (da mi je samo znati kako će bez njega pročitati Rabelaisa, kako Shakespearea, kako Michelangela?) i odličnoj urednici Jeleni Hekman u talmi-feljtonu Pozlata iz Mrduše u kojemu se naše društvo opisuje kao „nekoć ozbiljna Matica hrvatska“, a današnja se i zapuštena Matica situira na „Zapadni Balkan“.

Čini se da nas je, na svome putu u Europu, gospodin Bogišić čvrsto odlučio ostaviti u Jugoslaviji.

Gospodo odbornici, saslušavši izvješće o publicističkoj djelatnosti Vlaha Bogišića, nakon žustre rasprave, Predsjedništvo je velikom većinom glasova odlučilo da vam predloži brisanje gospodina Vlaha Bogišića iz članstva Matice hrvatske zbog uporna, višegodišnjeg kršenja obveza člana Matice hrvatske, tj. zbog niza tekstova ili izjava u kojima je sustavno diskvalificirao Maticu hrvatsku i neodgovorno vrijeđao njezine članove i dužnosnike, urednike i najodličnije suradnike.

Upitan hoće li doći na sjednicu Glavnoga odbora na kojoj će se raspravljati i o njemu, gospodin je Bogišić izjavio tajniku da je Matica za nj – „mrtva priča“.

Podastirući vam prijedlog Predsjedništva moram reći, u svoje ime i u ime svojih kolega, da smo na trenutke imali osjećaj kao da mu ovom odlukom ispunjamo potajnu želju, jer mu je, naročito nakon sukoba Predsjedništva s glavnim urednikom biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti i odluke Glavnoga odbora o Jelčićevu smjenjivanju, položaj u Matici postao nelagodan. Solidariziravši se s urednikom Jelčićem, Bogišić se de facto desolidarizirao s glavnim upravnim i izvršnim tijelima Matice hrvatske (kojih je bio član), pa je tako i sâm naznačio pravac kojim će krenuti u bolju budućnost.

Recimo, na kraju, zaključno: što god je dobra u Matici učinio, bit će to, unatoč svemu, zapamćeno i zapisano.