Seviljcu još treba vremena

Prizor iz opere

Remek-djelo Gioacchina Rossinija, opera Il Barbiere di Siviglia (Seviljski brijač), zaposjela je splitsku kazališnu pozornicu nakon više od četiri desetljeća: posljednji put bilo je to u proljeće 1967. Otada naovamo mijenjale su se oprave i dirigenti, redatelji i solisti, a sama predstava vrludala je i lutala poput vječnog podstanara od Doma brodogradilišta Split, preko Meštrovićeva kašteleta do Severove poljane pod skutima splitske katedrale. Naposljetku, vratio se Seviljac u splitski teatar.

Nakon vladavine verističke literature te ustaljenih Verdijevih naslova; nakon pokojega slavenskog opernog almanaha i Gounodova Fausta, Splitu se najzad dogodio Rossini.

Ipak, ostaje dojam kako ansambli Splitske opere, u ovom času, nisu spremni na dostojno prepričavanje namisli sama Rossinija uza sav uložen i vidljiv trud. Kod profesionalaca trud nije dovoljan; trud je vrednota amatera u ambicioznim ostvarenjima!

Već sama uvertira nagovijestila je svu težinu nadmetanja orkestra s rosinijevskim melodijsko-ritmičkim formantima. Pored toga što u sviranju orkestra nije bilo lijepih dinamičkih kontrasta i gradacija, pored sve tromosti u prstima gudača i otežalosti na usnama puhača, još je drvenarija u toj sekciji svirača izvoljela prekrojiti partituru, ne odsviravši sve upisane pasaže i melodijske ornamente. Dirigent Ivan Repušić, nedvojbeno, uložio je golem napor i snažan angažman; ali, da bi se ostvarilo više od ponuđene skromnosti, potrebna je dugotrajnija priprema i provedba u njegovanju te vrste glazbe. Orkestarski je zvuk bio odveć mastan, pastozan. No orkestar nije isključivi krivac nedostatku vještine svladavanja tehnički zahtjevnih opernih brevijara; krivac je tvorac programske politike, koji je ukinuo komorno muziciranje i simfonijske koncerte!

Režija gosta iz Bugarske Plamena Kartalova – koji je osvojio sve operne pozornice Balkanskog poluotoka – ostala je negdje na pola puta. Ne može se poreći darovitost koja se dijelom ostvaruje u ideji, ali, generalno govoreći, režiji nedostaje ukupne stopljenosti svih elemenata; nedostaje mostova koji povremene divne detalje stapaju u smislenu i koherentnu cjelinu, zaokružujući jedinstven scenski izraz. Kao da je ponuđena tek skica, maketa prema kojoj treba izraditi kalup predstave; vidjeli smo pozitiv, preostaje da se uvjerimo i u odljev zamišljenoga kipa.

Scenu i kostime pripravila je druga gošća, Ioanna Manoledaki, čiji su napori ostavili najbolji dojam. Postavljena na vrtuljku, njezina se scena povremeno okretala listajući scenska okna i kapke poput stranica uspravljene knjige, postavši tako zgodna akustička školjka za formiranje i preoblikovanje zvuka. Uz još poneki element na pozornici (stolci, naslonjač, klavir…) odličan su kontrapunkt jednoobraznosti rotirajuće bine nadopunili drveni konji na kojima dojahaše vojnici. Kao i scena, i kostimi su htjeli što vjernije predstaviti vrijeme i ozračje pohranjeno u Sterbinijevu libretu, odnosno prototipu komada začeta u Beaumarchaisovu izvorniku.

Solistička ekipa imala je vrlo široku sinusoidu učinaka, s tim da su – usprkos svim akvizacijama iz inozemstva – domaći pjevači bili kudikamo uspješniji. Peter Danailov (Figaro) nije baš ponudio partiju za pamćenje: nedostaje mu volumena u glasu i više zafrkancije, na kojoj i ustrajava njegov lik. Nastupnu ariju dodatno mu je upropastio redatelj, koji je tražio neuobičajeno mnogo radnji za izvođenja toga nosivog stupa cijele opere. Nije se mogao dovoljno posvetiti pjevačkom segmentu. Šteta! Otokar Klein (Grof Almaviva) ima bogomdan rosinijevski timbar lirskoga tenora, ali njegova je vokalna tehnika mršava i nedostatna: akcent polaže na prvi i zadnji ton, dok sve one fijoriture i pasaži – što se imaju zbiti u međuvremenu – stapaju u nekakvu glisandnu maglicu. Najbolja od svih gostiju pokazala se Jana Kurucova, kojoj, doduše, glas nije izjednačen u svim registrima, ali je s mnogo strasti predočila pleter notnog i tekstualnog na koji je naišla u savladavanju lika Rosine.

Domaći solisti, kao što je navedeno, bijahu za klasu bolji od stranaca. Ponajprije Ozren Bilušić (Doktor Bartolo), koji je i glumu i pjevanje dao u jedinstvo individualne operne kreacije. Glumački savršen, pjevački vrlo siguran; pokazao je – nakon izvrsna nastupa u Rossinijevoj operi Cenerentola (Pepeljuga) u Zagrebu – kako taj žanr itekako odgovara njegovu umjetničkom habitusu. Kolega mu bas, Ivica Čikeš (Don Basilio), pjevao je tu ulogu mnogo puta i na različitim pozornicama, pa se zrelost izvedbe i sigurnost intonacije petrificirala u više no majstorski isklesan solistički kapitel. Marijo Krnić (Fiorello) bio je istinsko iznenađenje večeri, i vjerojatno je to tek početak karijere koja obećava. Ona natuknica od uloge dana Mati Akrapu (Časnik) bila je tijesan kostim za sve uvjerljivijega protagonista na splitskoj otvorenoj sceni. Glas Antonije Teskera (Berta) ponešto je rezak, ali njezin je prinos u cjelini za pohvalu.

Vrsnost produkcije ogleda se i u činjenici da većina solista ima alternacije, pa je manje vjerojatno da će se otkazivati predstave, kao što je to višekratno bio slučaj za nedavnih izvedaba Smetanine Prodane nevjeste. Jedna od upadljivih slabosti ovog Seviljca transpozicija je libreta na hrvatski jezik. Naime, preuzetno bi bilo uradak Jasne Žarić (koja je potpisana i kao asistentica redatelja) nazivati prepjevom, kad je on manje i od prijevoda! Po redu riječi u rečenici reklo bi se da je prevoditelj profesor njemačkog, a ne talijanskog. U našem domaćem kazališnom životu i inače tragična je razina hrvatske varijante izvornika, koju publika čita u titlovima.

Splitski postav neprijeporno ima dobrih strana, no ostaje upitnom uspješnost Seviljca u čijoj su izvedbi najbolje karike Doktor Bartolo ili pak Don Basilio. Produkcija je još u fazi fermentacije. Pustimo stoga vremenu da je dovrši, da je patinira, kao skulpturu na otvorenom.