Romantizirana vizija skladateljeva života

Na dan praizvedbe prve hrvatske opere Ljubav i zloba 28. ožujka (godine 1846) u Koncertnoj dvorani imena njezina skladatelja Vatroslava Lisinskog održana je svečana projekcija digitalno restaurirana filma Lisinski redatelja Oktavijana Miletića, u produkciji Hrvatske kinoteke i Hrvatskoga državnog arhiva. To je prvi hrvatski zvučni dugometražni igrani film, sniman tijekom 1943. i premijerno prikazan na Uskrs, 9. travnja 1944. u zagrebačkom kinu Europa. Slikopis iz života skladatelja prve hrvatske opere snimio je tadašnji Državni slikopisni zavod Hrvatski Slikopis pod upravom Marijana Mikca. Film je nastao na temelju postojećega kraćega dvadesetminutnog kultur-filma o Lisinskijevu životu prema scenariju Milana Katića koji je proširen u dugometražnu formu. Knjigu snimanja načinili su Oktavijan Miletić, Branko Marjanović (ujedno voditelj proizvodnje i montažer) te Milan Katić. Naslovna uloga nesretnoga hrvatskog skladatelja povjerena je, najviše zbog fizičke sličnosti, Branku Špoljaru. Glumačka podjela obuhvaća tada najpoznatija glumačka imena poput Veljka Maričića, Hinka Nučića, Augusta Cilića i drugih, ali i, prije i poslije toga filma, malo poznatu Lidiju Dominković u ulozi Lisinskijeve zaručnice Hedvige Ban.

Zagreb tada nema filmskog studija pa su inerijeri izgrađeni u spremištu kulisa HNK na Samoborskoj cesti (scenograf i kostimograf Vladimir Žedrinski). Ni Hrvatski Slikopis nije sasvim dorastao projektu pa su završna montaža i sinkronizacija načinjeni u Beču. Film je doživio golem uspjeh u jeku svjetskog rata i poremećena života zbog savezničkog bombardiranja Zagreba. S filmskog platna prvi se put čuo hrvatski jezik usred uobičajna repertoara, inače odličnih, njemačkih, mađarskih i čeških filmova. Zadržao se čak tri mjeseca u kinima, nakon čega je prikazan u Osijeku, Karlovcu, Mostaru i Splitu te u Beču, Dresdenu, Bratislavi i Berlinu. Sineastički gledano, film je ostvaren izvan vremena nastanka. Naivni stil glume trebao je podcrtati romantiziranu viziju Lisinskijeva života, a možda i na taj način filmu namjerno dati notu apolitičnosti. Bez obzira na sve, dobre vibracije toga djela koje i danas iz njega zrače mogu se jasno osjetiti. A političnost se na kraju nije mogla izbjeći: mnogi sudionici filma zbog svojeg su umjetničkog rada bili proganjani i osuđivani u poslijeratnom režimu.

Povijesna vrijednost Lisinskog kao prvoga djela svoje vrste tada mlade kinematografije u nastajanju jasno je određena. Njegov endehazijski background, začinjen i danom premijerne projekcije, a taj je spomenuti Uskrs bio i Dan NDH, njezine treće godišnjice, zapečatio je njegovu sudbinu. Nakon rata zatvoren je u filmske bunkere, gdje je ipak ostao sačuvan do početka devedesetih, kada je u nekoliko navrata ponovno prikazan. Prije dvije godine, na temelju kopija pronađenih u Zagrebu (za koje se vjerovalo da su sve u Beogradu), pristupilo se rekonstrukciji slike i tona te trajnoj zaštiti. DVD-izdanje sada ga čini dostupnim širokoj publici.

A koje su njegove glazbene vrijednosti? Glazbu u filmu, prema motivima Lisinskog, obradio je Boris Papandopulo, kojega se može vidjeti kao mlada dirigenta. Ulomke iz opere Ljubav i zloba pjevaju Srebrenka Jurinac, Ivan Francl i Tomislav Neralić. Svira Zagrebačka filharmonija, sudjeluju Zbor i Balet HNK i Krugovalni pjevački zbor. Vidi se dirigent Đorđe (Gjuro) Vaić kako na klaviru prati buduću europsku primadonu Senu Jurinac u ulozi grofice Sidonije Rubido i čuje njezin mlad, milozvučno tanahan lirski sopran, kao i budnica Prosto zrakom ptica leti, ulomci iz Ljubavi i zlobe, zbor Hrvatica i uvertira iz opere Porin te drugi ulomci. Glazba je, kao važan dio toga i glazbenoga filma, za tadašnje tehničke uvjete primjereno snimljena. Upravo je uloga glazbe možda najvrednije što film Lisinski nosi. Filmom namijenjenim širokome puku željela se predstaviti glazba nacionalnoga skladatelja, glazba ozbiljnoga žanra koja je bila nedostupna, a time i nepoznata svima izvan gradskih sredina, a i mnogima u njima, u doba u kojemu nije bilo medija njezina prenošenja i posredovanja osim rijetkih radioprijemnika. Može li se danas zamisliti slična situacija: da u prvom ostvarenju nekoga potpuno novog žanra ili medija ozbiljna glazba bude u glavnoj ulozi?