Prilog sakralnoj povijesti Novske

Ogranak Matice hrvatske u Novskoj u suradnji sa Župom sv. Tome u Rajiću objavio je dugo godina zanemaren rukopis Župa Jazavica i počeci župe sa sjedištem u Novskoj profesora Vinka Proštenika uz Zagreba. Sve do prije nekoliko godina od javnosti su se krili njegovi rukopisi, nastali još u vrijeme prije Drugoga svjetskog rata. Vinko Proštenik, kao i cijela obitelj Proštenik koja je dala nekoliko snažnih osobnosti u znanstvenom, intelektualnom i crkvenom životu Hrvatske, pao je u svome zavičaju u potpuni zaborav. Rođen je 4. travnja 1884. u Lipovljanima. Gimnaziju je završio u Požegi, a studij staroklasične filologije na Kraljevskom hrvatskom sveučilištu u Zagrebu. Diplomirao je 1907. grčki, latinski i hrvatski jezik. Od 1909. pa do umirovljenja 1941. radi kao profesor na Kraljevskoj velikoj realnoj gimnaziji, odnosno Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu. Kao honorarni nastavnik predavao je latinski na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 1956. Premda je zarana napustio rodno mjesto, Proštenik ostaje vezan uz Lipovljane i novljanski kraj. Posebno ga je zanimala crkvena povijest. Koristeći se odličnim poznavanjem klasičnih jezika, proučio je arhivsku građu za to područje i napisao dvije studije: Povijest lipovljanske župe od 1334–1768. godine i Počeci župe sa sjedištem u Novskoj, koja je potkraj 2009. objavljena pod naslovom Župa Jazavica i počeci župe sa sjedištem u Novskoj.

Nije dobro što su Proštenikovi historiografski radovi ostali neobjavljeni, tim više ako se znade da nakon Vjekoslava Klaića, koji je napisao do danas historiografski pouzdano djelo Plemići Svetački ili nobiles de Zempche (Rad JAZU, knjiga 199/1913), nemamo povjesničara koji bi se sustavno bavio tim područjem Hrvatske. Postoje radovi koji obuhvaćaju cijelu Slavoniju, a unutar nje i novljanski kraj, primjerice Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prošlost županija: križevačke, virovitičke, požeške, cisdravske baranjske, vukovske i srijemske te kr. i slob. Grada Osijeka u srednjem i novom vijeku (Osijek, 1910), Josip Buturac, Katolička crkva u Slavoniji za turskog vladanja (Zagreb, 1970), Josip Buturac, Popis župa Zagrebačke biskupije 1334. i 1501. godine (Starine 59, Zagreb 1984), Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine (Osijek, 1988), Naselja u istočnoj Hrvatskoj krajem 17. i početkom 18. stoljeća, preveo i priredio dr. Stjepan Sršan (Osijek, 2000), Luka Ilić Oriovčanin, Lovorike gradiškog narodnog graničarskog puka br. 8 (Zagreb, 1874), Julije Kempf, Oko Psunja, zemljopisno-povijesne crtice za mladež (Požega, 1924), Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, postanak i upravna podjela, Naučno društvo Bosne i Hercegovine, knjiga XIV (Sarajevo, 1959).

Lipovljanski učitelj Josip Martinović napisao je 1970. monografiju Lipovljani 1770–1970, koja je iste godine i objavljena kao prilog obilježavanju 200. obljetnice mjesta.

Deficitarnost historiografskih istraživanja (i arheoloških, dakako) prošlosti Novske začuđuje i zbog toga što se na ovom prostoru nalazi nekoliko važnih srednjovjekovnih lokaliteta, naselja i burgova, kao što su Ustilonja, Međurić, Kraljeva Velika, Subocka, Novska i Jasenovac. U tom kontekstu treba odati priznanje Ogranku Matice hrvatske iz Novske i priređivaču studije Župa Jazavica i počeci župe sa sjedištem u Novskoj Željku Voborskome.

Prvi spomen Novske vezan je uz popis župa zagrebačke biskupije iz 1334, kada se tu nalazila župa svetoga Demetrija, dok se toponim nazivao Belina (Item sancti Demetrij de Belina). Proštenik smatra da se navedena crkva nalazila na mjestu današnje župne crkve sv. Luke u Novskoj. Belina, poslije imenovana mađarskim jezikom kao Ujvár (hr. Novigrad), nalazila se unutar velikoga feudalnog posjeda poznata u povijesti pod nazivom Svetačje. Posljednji vlasnik posjeda bio je Krištofor II. Svetački, neko vrijeme podban Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Uz njega se veže događaj koji otkriva dramu hrvatskoga naroda tijekom invazije otomanske sile. Naime, uvidjevši da se Habsburgovci ne suprotstavljaju turskoj najezdi na pravi način, premda su izabrani za nositelje hrvatske kraljevske krune na Saboru u Cetingradu 1. siječnja 1527, upravo s nadom da će to činiti, Krištofor II. odlučuje se na izdaju. Godine 1540. prelazi na stranu Turaka i predaje im svoje gradove Subocku (Szombathely), Novsku (Ujvár) ili Novigrad, Britvičevinu i Jasenovac. Njegov je susjed bio grof Toma Nádászdy, vlasnik Kraljeve Velike i Međurića, ali i velikih posjeda u zapadnoj Mađarskoj. On je, premda hrvatski ban, godine 1538. suprotno odluci Sabora da feudalni gospodari i vojni zapovjednici ne smiju Hrvate poticati ili prisiljavati na bježanje i iseljavanje iz zemlje, jer joj prijeti depopulacija, na svoju ruku, dakle ilegalno, preselio pučanstvo posjeda Kraljeva Velika i Međurić u zapadnu Mađarsku, gdje njihovi potomci još žive kao gradišćanski Hrvati. Kristofor Svetački nije imao drugih posjeda osim navedenih i njegova je izdaja bila motivirana željom da sačuva vlasništvo i društveni položaj. Osmanlije su tijekom osvajanja vodile lukavu politiku u pograničnim zonama svoga vojnog djelovanja: velikašima koji bi dragovoljno prihvatili njihovu vlast osiguravali su posjede i status, bez obveze prijelaza na islam, a ukoliko bi se poturčili, bila bi im otvorena vrata uspona u vojnoj i društvenoj hijerarhiji Imperija. Tako je bilo sve dok osvojeni kraj nije izgubio status pograničnoga područja. Tada je uslijedila diskriminacija na vjerskoj osnovi i prisiljavanje pučanstva na poturčivanje.

Novljanski je kraj oslobođen od turske okupacije tek 1691. Cijelo je područje ostalo bez najvećega broja žitelja, zbog čega dolazi do novoga naseljavanja. Austrijska vlada ne dopušta povratak slavonskih posjeda bivšim vlasnicima, odnosno njihovim nasljednicima, ni uspostavu normalne jurisdikcije Hrvatskog sabora u Slavoniji, nego stanovništvo podvrgava svojim vojnim vlastima i njihovoj samovolji, tako da, što je paradoksalno, europska (kršćanska) država s kojom je Hrvatska u političkom jedinstvu tlači domaće stanovništvo snažnije od bivših azijatskih (muslimanskih) Turaka Seldžuka.

Nakon oslobađanja od otomanske okupacije u Slavoniji, pa tako i u novljanskome kraju uspostavlja se crkveni ustroj Zagrebačke biskupije, uz dosta pomutnje, jer se smatralo da bi pokrajina trebala potpasti pod jurisdikciju biskupa iz Bosne. Župe su rijetke, a o njima skrbe franjevci iz samostana u Velikoj kod Požege. Proštenik prati razvoj crkvene organizacije u tom kraju, poglavito povijest župe u Novskoj, oslanjajući se isključivo na kanonske vizitacije Zagrebačke biskupije.

Rad koji smo predstavili, premda dragocjen za lokalnu povijest, ipak je trebalo nadopuniti suvremenim historiografskim sadržajima.