Pojmovnik drukčije stvarnosti

Kako bismo dobili jasnu sliku o slikama Borisa Bućana izloženim u Galeriji Klovićevi dvori, treba se dotaknuti univerzalne, taktilne i netaktilne, stvarnosti svakog zemljana. Slikar u predmetima, živim bićima i pojavama vidi neke druge pojave, živa bića, predmete, odnosno, njihove kombinacije, pronalazeći na taj način ne metastvarnost, nego stvarnost unutar stvarnosti koju vrlo često ironizira. Gotova ideja sazrijeva u njegovim mislima kao pojam dok se pred njim još nalazi bijeli papir. Moguće je pretpostaviti da slikar kreće slikati s apsolutno preciznim saznanjem o tome što želi reći, odnosno naslikati. Slike su zapisi njegovih ideja, s time da je svaka jasna zaokružena ideja. Tu nema zabune ni zbrke, platna su spoj logične veze između riječi i slike, s napomenom da slika dakako postaje riječ, a riječ slika, one su neodvojive. Bućan određeni pojam prenosi na platno u obliku slike, no slici uvijek kontrira natpis ispisan na vrhu ili pri dnu platna, koji je ujedno i naslov djela. Primjerice, nekoliko verzija slike Kistovi (akril na platnu, 2009) ne prikazuje kistove, nego različite biljke bez listova koje će nas, budući da imamo napisanu informaciju, dakako asocirati na kistove. S druge strane, u nekoliko verzija slike Košulja (akril na platnu, 2009) koristi se obrnutim postupkom, odnosno prepušta promatračevoj mašti da nekoliko različito naslikanih oblika zgužvanih košulja budi u njoj vlastite ideje. S treće strane, ponekad možemo pronaći i pojam unutar pojma. Slike Trkač – zgužvani papir (akril na platnu, 2009) i Anđeo – zgužvani papir (akril na platnu, 2009) prikazuju zgužvani papir koji je autora asocirao na trkača i anđela. Bućan, dakle, slika nešto na čemu se inače slika, odnosno papir, i to zgužvan, što je u kontrastu s ravnom plohom platna.

Bič božji, 2009.

U mnogim je djelima, u skladu s njegovom privatnom tradicijom, duhovit, ironizira ljudsko društvo, odnosno, povijest umjetnosti. Spomenimo slike Štipaljka, totem – lezbijke (akril na platnu, 2009) i Trajanov šeraf (ulje na platnu, 2009). U običnoj štipaljci za rublje autor vidi dvije žene okrenute jedna prema drugoj, a u slavnom Trajanovu stupu u Rimu oblik vijka (šerafa)! Prikazano je svedeno na osnovni oblik, a osnovni oblik znači ogoljenje, a ogoljenje jest otkrivanje nekih novih značenja!

Plošnost je karakteristika Bućanovih slika, što se može povezati s njegovim u svjetskim razmjerima visokocijenjenim plakatima. Različiti mediji ipak se u nekoj mjeri isprepleću. Također treba spomenuti da je naslov koji kistom zapisuje na sliku uvijek napisan velikim štampanim slovima, nemarnim rukopisom koji je ponekad u istoj boji kao i slika, a ponekad u kontrastu s njom. Takav nepažljiv zapis ostavlja dojam da je umjetnik bio doista nadahnut (kao da je odmah morao sačuvati ideju koja je bljesnula!), a slike postaju bilješke njegovih zapažanja u 2009. godini. Također, nemaran prikaz slova djeluje više slikarski nego što bi to bio uredniji prikaz. Kao da Bućan slika slova, a crta sliku. Ponekad su slova u kontrastu sa stiliziranim prikazima na tim platnima, odnosno s njihovim jasno izraženim crtačkim stilom, a ponekad, u slučajevima kad i prikaz djeluje kao da je rađen nabrzinu poput skice, slova se kamufliraju u djelo. Treba spomenuti da i nečitljiv potpis slikara postaje dio slike, bez podatka o kojem je autoru riječ zamalo ga je nemoguće pročitati, što pridaje dodatan ton mistifikaciji, ali i ironiziranju umjetničkog djela, a to se može povezati s njegovom posljednjom izložbom Bućanart2 održanom prije nekoliko mjeseci u Studentskom centru u Zagrebu, gdje je u različitim logotipovima pronalazio skriven pojam slova art, također istovremeno mistificirajući, ali i devalvirajući umjetnost. Napomenimo i to da se Bućan ne zadržava samo na stiliziranim prikazima, nego će se vrlo često uputiti i u drugim pravcima. Primjerice slike Bič božji (akril na platnu, 2009) i Noćna lampa (akril na platnu, 2009), moglo bi se reći, naslikane su u duhu apstraktnog ekspresionizma. Žena koja vozi bicikl (akril na platnu, 2009) pomalo prelazi u nadrealizam, dok je Kvačica (akril na platnu, 2009) sasvim minimalistički prikaz, ujedno duhovit i apsurdan.

Afrička maska – Pegla, 2009.

Promatramo li zasebno svaku Bućanovu sliku, ne postoji ono pitanje “što je pjesnik želio reći”, no postoji priča koja se dalje razvija prepuštena promatraču. Priča svake slike. Priča cijele izložbe. Kistovi cvjetnih glavica sa već spomenute slike Kistovi bude niz asocijacija o nježnosti slikarstva, različitosti i autohtonosti umjetničkih djela, sljubljenosti umjetnosti i prirode te o njihovoj međusobnoj srodnosti! Spomenimo i platno Košulja i kolinje (akril na platnu, 2009) na kojem autor na duhovit način aludira na srodnost između jednog predmeta, prazne košulje, i zaklane životinje. No priča tu tek počinje ili završava, dok mi pred očima vidimo životinje u svinjcima i ljude u čistim uškrobljenim košuljama, ili možda ljude u svinjcima i svinje u uškrobljenim košuljama? Tko to zapravo ovdje visi? Dotaknimo se i minimalističkih prikaza Mjeseca. Riječ je o slikama Mačka (akril na platnu, 2009), Delfin (akril na platnu, 2009), U drugom stanju (akril na platnu, 2009), Jedne noći (akril na platnu, 2009), Žena na mjesečini (akril na platnu, 2009), koje zajedno čine narativni ciklus. U tim platnima bridi svjetlost, Mjesec je nebesko tijelo koje prima u sebe zemaljske živote. Naročito su lirski prikazi U drugom stanju i Žena na mjesečini, koji žensko biće stapaju s Mjesecom, oboje su plodna, nedostižna (nebeska) tijela. Nadalje, u nekim slučajevima čak i sam naslov slike može podsjetiti na dnevnički zapis kao na primjer Zelena kiša jučer u Zagrebu – Roj skakavaca (akril na platnu, 2009).

Kvačica, 2009.

Cjelokupan Bućanov rad, kako je u katalogu izložbe istaknula Ana Medić, vezan je uz poigravanje sa znakom, vizualnim, pikturalnim, verbalnim, lingvističkim sustavima znakova i njihovim međusobnim odnosima. Željka Čorak još je 1973. zapisala da ”stvaran umjetnički čin Bućanov nije u slikanju motiva, niti je njegova umjetnost u slici motiva. Ona je u projektu rušenja odvojenih rezervata, u pokušaju spajanja razdvojenoga. Bućanova igra na slobodnu temu jest slobodna igra na temu neslobodnog svijeta.” I kad bismo tu slobodu koja se uvijek zadržava na stvarnom unutar stvarnoga pretvorili u tekst, dobili bismo posve nov, duhovito-bajkovit svijet. Bućan nam je izložbom podario toliko nevjerojatnih klica, na nama je samo da nastavimo dalje i dalje, izvan slike.