Plesno realno i imaginarno

Konceptualno postavljanje suvremenoplesnih predstava od početno zadanih protokola do konačnoga izvedbenog aparata često čvrsto prianja uz estetsko i analitički osviješteno cizeliranje koreografske građe, pri čemu se ustraje na teorijskom punjenju, dok se emocionalni sloj prepušta percepciji i semantičkom dešifriranju gledatelja. Zakriveno bojazni od upadanja u patetičnost izravnim proživljavanjem ili scenski vidljivim poticanjem emocija, put prema osjetilnom i emocijskom otvara usredotočenje na sposobnost pamćenja izvedbene građe, odnosno manipulacija percepcijom, nemogućnošću sveobuhvatnosti i prazninama koje nastaju u recepcijskom preoblikovanju scenske izvedbe.

Marijana Krajač, Work every day

Barbara Matijević, I am 1984

Brice Leroux, Solo#2 – Frekvencije

Dramaturška preslagivanja

Predstava Work Every Day Marjane Krajač u produkciji Sodaberg i Tracks Barbare Matijević i Giuseppea Chica, drugi dio trilogije Teorija performansa ili Jedini način spasa od masakra jest taj da mu postanemo autori? nastao u produkciji De facto i koprodukciji Kaaitheatera, Muzeja suvremene umjetnosti, Eurokaza i Art radionice Lazareti, bave se odnosima dokumentarizma i fikcije. Tracks jedva da se može nazvati predstavom u tradicionalnom smislu poimanja kazališta, prije je riječ o vještu izlaganju dobro usvojena gradiva, popraćenoj i pojašnjavanjima građe crtanjem na ploči. Izvedbeni obrasci prepoznaju se u dramaturškom preslagivanju (dramaturg Saša Božić) najprije napisana, a potom i izgovorena teksta ili, uvjetno rečeno, koreografiji tekstualnih sekvenca. Tracks se oslanja na provjerljivost činjenica koje datiraju u 1989. godinu, a na motivskoj se razini povezuju zvukom i fenomenima koji se kroz zvuk prelamaju, kao što su korištenje frekvencija grbavih kitova u otkrivanju signala podmornica ili znanstveni projekt gluhe sobe. Pripovjedni višak koji preostaje nakon povezivanja točaka dokumentarističkoga kontinuuma pripada fikcijskom sloju. Predstava Work Every Day izrazito je plesna, zasnovana na koreografskim zadaćama koje plesačice različitih plesnih habitusa (Amelia Uzategui Bonilla, Bettina Bölkow, Elisa Fernández Arteta i Chloé Serres) svladavaju na različite načine krećući se prostorom. Izravne interakcije među plesačicama nema, svaka ostaje u svome osobnom prostoru. U trenucima mirovanja relacije između plesačica uspostavljaju se promjenama pozicija tijela u prostoru (prostor je oblikovao Gordan Karabogdan, rasvjetu Bojan Gagić).

Mreža asocijativnih nizova

Narativnost koja u predstavi Tracks postaje ključnim manipulativnim obrascem u Work Every Day perceptivno je uhvatljiva u dinamičkim izmjenama kretanja i mirovanja te u ponavljanju pokreta. Sredstvo manipulacije postaje tek u naknadnom vrednovanju viđenog, kad se u svijesti promatrača otvara prostor upisivanju vlastita iskustva. Bez uvida u programsku knjižicu ni po čemu se ne može zaključiti da je Work Every Day nastao na osnovi sačuvanih isječaka iz filma nepoznata naslova i autora pronađena u nekom londonskom arhitektonskom uredu, autorskoga filma snimljena dokumentarističkim načinom. Na sceni zapravo vidimo nadogradnju fikcijom, plesnu rekonstrukciju snimljene građe koja nedostaje, ispričanu iz perspektiva plesačica i koreografkinje. Tijekom izvedbe plesačice demonstriraju različite strategije pamćenja izvedbene građe kao sekundarne tvorevine sa sviješću o tome da putovi pohranjivanja sjećanja nipošto nisu linearni, nego se kombinatorički umnažaju u nepreglednu mrežu asocijativnih nizova. Saznanje gledatelja o pretpriči koja je prethodila nastanku izvedbene građe sada razotkriva narativnost i kao osnovnu manipulativnu silu predstave Work Every Day. Polazeći od dokumentarizma, obje predstave istražuju odnose istinitosti i istinitih, provjerljivih činjenica. U Tracks ta je težnja nešto izraženija, kao i sraz individualnoga sjećanja i kolektivne memorije. U usporedbi s prvim dijelom trilogije I am 1984, koja se više usredotočila na osobnu ispovijed pripovjedačice/izvođačice Barbare Matijević i referentnoj godini s aspekta vlastita umjetničkog razvoja, Tracks cilja na kolektivnost doživljenoga. U nizanju činjenica fikcijski sloj prepoznaje se kao fiktivan tek kad se u naraciji uoči uporno zavođenje pripovijedanjem i ideološka obojenost činjenica. Ideološko zastiranje oblikuje kolektivno sjećanje, koje je ujedno jamstvo razumijevanja zajedničkih trenutaka povijesti. Stoga su spomen pjesme Davida Hasselhofa Looking for Freedom, Busha i Gorbačova, u kontekstu animiranih Ptice Trkačice i Kojota, okidači sjećanja koji pobuđuju slična emotivna stanja i reakcije publike.

Zakrivljeni prostori recepcije

Mehanizmi zakrivenoga i izloženog, fiktivnog i stvarnog u osnovi su propitivanja i francuskoga multimedijskog umjetnika Bricea Lerouxa u radu Solo#2 – Frekvencije, kojim je gostovao u sklopu Eurokazove sezone u Muzeju suvremene umjetnosti, te plesne umjetnice Zrinke Šimičić u radu Moveranje. Oba su rada plesne instalacije, naglašene likovne komponente, a podjednaka je važnost akustičke komponente. Moveranje čine introspektivna sola triju plesačica (Darija Doždor, Silvia Marchig i Zrinka Šimičić) u prostoru oblikovanu kao labirint s pomoću svijetloga prozirnog materijala (prostor oblikovala Martina Mezak), koji poput koprene odjeljuje izvođačice i međusobno i od publike. Kretanje izvođačica individualizirano je i vođeno njihovim unutarnjim impulsom. Pokret je nečist, zamagljen bjeličastom plohom s kojom se stapa u svojevrsnu skulpturu u pokretu. Tijelo u pokretu ulazi u dijalog s postulatima prostorno-plastičkoga oblikovanja, odnoseći se prema skulpturi kao što se skulptura odnosi prema slici. Takvo tijelo izmiče fiksaciji pogleda, rastače motrište anticipirajući njegove pomake, što mijenja odnos tijela prema cjelini skulpture u pokretu. Bjeličasta masa pojačava imaginaciju gledatelja, pogled više nije u službi otkrivanja, nego u službi prikrivanja. Izvođačice žarište događanja usmjeravaju prema unutarnjem, ali to unutarnje promatraču ostaje nedostupno. Tijelo u Solo#2 – Frekvencije postavljeno u središte rotirajuće platforme zakriveno je mrakom. Između tijela izvođača i tijela publike nalaze se linearna rasvjetna tijela i stotinu metronoma, jer se instalacija poziva na Ligetijevu Simfonijsku poemu za 100 metronoma. Pokret dopire do promatrača kao odraz svjetlosti koju na izvođačevo tijelo bacaju manje ili više prigušena rasvjetna tijela. Tijelo se rotira, ali se ne pomiče u prostoru, pokreti su tijela na granici vidljivosti, gledatelj je u neprestanoj dvojbi vidi li doista određeni pokret ili je on posljedica njegova umišljaja. Iskrivljena recepcija izazvana je nedostatnim informacijama iz vanjskih izvora, koje nadomještamo pripisivanjem nepostojećih atributa scenskom događanju, pri čemu postajemo žrtva vlastite mentalne projekcije. Podmetanje uma krije se u potrebi za trenutačnim razumijevanjem viđenoga, zbog čega važnost pridajemo detaljima, ne sagledavajući cjelinu. Rotirano tijelo zagrnuto kulisom mraka gubi trodimenzionalnost, približavajući se grafičkoj notaciji u vremenu. Razlaganje vizualne komponente na jedva vidljivo gibanje praćeno ritmičkim otkucajima metronoma uniformira pokret. Reduciran uniformni pokret s jedne strane upućuje na depersonaliziranost izvođača, koja se može povezati s depersonaliziranim uranjanjem u virtualni prostor, no istodobno potencijalno stvara mogućnost konstituiranja fluidnih identiteta. Repeticije pokreta i ritmički zvuk jamče meditativnu atmosferu u kojoj se pokret oslobađa svakoga značenja i svodi na svoju bit – kretanje samo.

Preoblikovanje unutarnjeg

U Moveranju je zvučna kulisa (Sven Pavlović) naoko nebitna, no svojim odlikama kretanju plesačica nameće određen ritam. I u Moveranju i u Solo#2 – Frekvencije pokret u nastajanju, odnosno nestajanju preoblikuje unutarnje prostore tijela, skrećući pozornost na unutarnji život svake individue, s njihovim vlastitim svjetlima i zamračenjima. Preoblikovanje unutarnjega neće izmaknuti samo vrlo aktivnu promatraču, koji u svrhu rekreacije pristaje evocirati cjelokupno iskustvo.

Slijedeći ideju da izvor svjetlosti osvjetljuje objekt, a da objekt već sam po sebi svijetli, Brice Leroux u Solo#2 – Frekvencije primjenjuje osnove elektroničke luminiscencije. Premda nadahnuće crpe iz kvantne mehanike, Leroux je odmjeren u primjeni novih tehnologija. Različite porabe tehnologije, i opravdane i manje opravdane, na domaćoj plesnoj sceni slabije su zastupljene, no zato smo im višekratno svjedočili u inozemnim produkcijama, osobito na Tjednu suvremenoga plesa, čijim je organizatorima predstavljanje noviteta u plesu jedna od samonametnutih zadaća. Prema najavi ravnateljice Mirne Žagar, na 27. tjednu koji nam u skorije vrijeme predstoji možemo očekivati povratak imena koja su svojedobno uzburkala plesnu publiku. Među njima očekuju se Daniel Léveillé s Posvećenjem proljeća, Thierry Smiths s nedavno praizvedenom predstavom To the Ones I Love te, nakon dugogodišnjega izbivanja s festivalskih programa, Nada Kokotović s Handkeovim tekstom Tragovi zalutalih. Najavljeno je i gostovanje najnovije predstave Matjaža Fariča Srh. Definitivan program bit će potvrđen tijekom travnja.