Ovako bi fotografirao Caravaggio

Sveti spisi Židova i kršćana imaju štošta reći o nekim vitalnim pitanjima – smrti, patnji, ljubavi, samoodricanju, čitamo u knjizi Razum, vjera i revolucija marksističkog teoretičara kulture Terryja Eagletona, koji poziva na radikalno preispitivanje „religije kao poezije i mita“, ali i zaključuje, nalazeći srodnost između religije i kulture, da nas umjetnička djela ne mogu spasiti, nego samo učiniti osjetljivijima za ono što mora biti ispravljeno. Kao što Eagleton s pravom pretpostavlja da većinu može začuditi taj novi govor o Bogu, napose kad dolazi od lijevo orijentirana teoretičara kao što je on, obrve se podižu i kad u suvremenoj umjetničkoj praksi naiđemo na autora koji se osvrće na Bibliju, to jest na velike ikonografske teme i njihove obrade u umjetnosti renesanse i baroka kako to čini izraelski umjetnik fotograf srednjeg naraštaja Adi Nes. Vjerojatno najpoznatiji po djelu Posljednja večera, gdje Isusa i njegove učenike zamjenjuje mladim vojnicima, Adi Nes, baš kako sugerira Eagleton, mit i poeziju želi prizemljiti i osoviti u svakodnevici. Upravo kako bi istaknuo to pomicanje i premještanje mita u stvarnost, zagrebačku izložbu naslovio je Deposition.

Adi Nes, Posljednja večera

„Kad sam izložbu nazvao Deposition, imao sam na umu utjecaje kršćanske i židovske mitologije na sebe, ali na taj način odajem i počast umjetnosti starih majstora. Deposition na neki način određuje i način na koji radim. Naime, slično kao da radim film, sve svoje fotografije insceniram, to jest uzimam temu iz klasične umjetnosti i dovodim je u nov kontekst. Na taj način želim dobiti na dramatičnosti prizora. Takav nas postupak, vjerujem, nagoni da zastanemo i počnemo razmišljati što bi nam mogle značiti dobro poznate priče tematizirane na drukčiji način i u drugom vremenu.“

Tako postupate u ciklusu Biblijske priče, unutar kojega prvi put upravo u Zagrebu prikazujete i najnoviji rad Krist. Riječ je o licu koje možemo sresti na ulici kao što su to i ona u radovima Abraham i Izak, Jakov i Ezav ili Kain i Abel.

Ideja je bila da beskućnike, ljude s ulice, s ruba, prikažem kao patrijarhe, naše praočeve. Kad sam primjerice radio na slici David i Jonatan, gdje prikazujem kako je David izudarao Jonatana, mislio sam svakako nastaviti s tom temom. Pripremao sam naime portret Abšaloma, sina kralja Davida, ali nakon što sam vidio snimke lijepa dugokosa mladića, shvatio sam da zapravo sliči našoj predodžbi Krista. Tako je Krist ušao u moje Biblijske priče. Portretom Krista pokušao sam reći da je humanost, suosjećanje i briga za slabe, stare i očajne srž svake religije, dakle ne samo nekih, odabranih, nego svih nas. Želio sam upozoriti da ratovi zbog religije ili teritorija možda nisu potrebni, da smo svi mi ljudska bića.

Više puta istaknuli ste da vas, i kad se bavite ikonografskim temama i kad prikazujete vojnike ili dječake, zanima pitanje identiteta.

Moja umjetnost u biti je odraz mnogih slojeva moje osobnosti. Pitanje od kojeg polazim jest Tko sam ja? Možda, s obzirom da sam muškarac, k tomu Izraelac, ali i gay, pitanjem muškosti i samoodređenja unutar sasvim određena, dakle izraelskog društva, bavim se na mnogo načina u svim svojim radovima. Također, moj identitet određuje i to što sam umjetnik pa to, recimo, potkrepljujem zanimanjem za klasičnu umjetnost. Također, bitno je i to da sam iz maloga provincijskog mjesta, iz izgrađenog naselja, a ne iz nekog velikog grada, i da sam iransko-kurdskoga podrijetla, što će se snažno osjetiti u ciklusu Dječaci, u kojem dječake smještam u okolinu kakve se sjećam iz djetinjstva. Važno je reći da sam proveo tri godine u vojsci i, kad sam radio na seriji Vojnici, želio sam vojnike prikazati kao ljudska bića. Jasno, u uniformama su, ali nije važno jesu li one izraelske ili neke druge, nego da u mladim, senzibilnim, krhkim likovima osjetimo čovjeka, a ne gledamo herojsku figuru. Vojnike nikad ne prikazujem u borbi, nego između bitaka kako spavaju, odmaraju se, jedu, mokre. Nerijetko se, kako sam već rekao, referiram i na povijest umjetnosti, pa kad sam inscenirao prizor u kojem skupina vojnika sjedi za velikim stolom, način na koji su smješteni podsjeća na Leonardovu Posljednju večeru.

Ali u prizor ste uveli još jednog vojnika.

Na taj način možda sam potaknuo pitanje o tome za koga je na fotografiji „posljednja večera“ zapravo posljednji obrok. Možda za tog četrnaestog vojnika koji gleda u nešto izvan slike, izvan kadra, pa zna nešto što promatrač pa ni njegovi drugovi ne znaju. Bitno mi je naravno i pitanje kompozicije slike, pa četrnaesti lik, koji za razliku od ostalih stoji, na neki način čini scenu dramatičnijom. Bitno je ipak istaknuti da je, nakon što zapazi nepodudarnost mog i klasičnog prikaza Posljednje večere, promatrač pozvan na različito čitanje teme. Umjetnik ne donosi pred promatrača naivnu, prostodušnu scenu. Ona se takvom može činiti, ali iza nje se kriju mnoga pitanja.

Kad ste govorili o identitetu, a s obzirom na to da često posežete za starozavjetnim, ali i općenito temama iz kršćanske ikonografije, možda nije neumjesno pitati jeste li vjernik?

Vjernik jesam, ali nikako fanatik koji bi zbog vjere vodio ratove. Vjerujem u Boga bez kojeg mislim da ne bih mogao raditi ovo što radim. Umjetnost se rađa iz vjerovanja, iz saznanja da nisi ništa drugo nego ljudsko biće koje svijet otkriva očima djeteta, ali i ne sumnja da ga, strašću, snagom i osjećajima vjernika, može promijeniti. Upravo tako doživljavam sebe, kao da se stalno dijelim na ta dva pola.

Rekli ste da su sve vaše fotografije pomne inscenacije. Na koji način nastaju?

Proces rada na fotografiji počinje nekoliko mjeseci prije snimanja. Istražujem na koji je način tema koja me zanima prikazivana u umjetnosti, na filmu, u književnosti, glazbi, teatru. Na primjer, za fotografiju Jakov i Ezav gledao sam Caravaggiovu Večeru u Emausu, ali i inače pozivanje na njegovo slikarstvo osjeća se u mnogim mojim radovima. No da se vratim na Jakova i Ezava, sljedeći korak nakon istraživanja jest audicija, zatim smještanje priče u određeni ambijent, u ovom slučaju pučku kuhinju koju sam iznajmio i obnovio. Možda još da istaknem da se ne koristim Photoshopom, radim na tradicionalan način, dakle gledatelj u konačnici dobiva čistu presliku događaja na setu.